Bježanje, napuštanje ili odlazak od kuće, bez roditeljskog ili starateljskog znanja i/ili dopuštenja predstavlja izuzetno stresan događaj kako za roditelje/staratelje, prije svega, tako i za dijete, prijatelje, rodbinu. Gotovo uvijek da mu prethodi akutna konfliktna situacija ili razdoblje nepovoljnih, konfliktnih, odnosa kroz određen vremenski period.
Kada se takav problem desi kod djeteta ili adolescenta, koji pohađa osnovnu školu, to definišemo kao problem u ponašanju, а ukoliko traje jedan vremenski period i ponavlja se- poremećaj u ponašanju. Međutim, taj problem u ponašanju nerijetko, odnosno, u većini slučajeva ima jasan uzrok, koji je uglavnom emocionalne prirode. Dakle, emotivni problemi i neadekvatno prevazilaženje i nemogućnost prevazilaženja uzrokuju problem u ponašanju.
Dijete bježi od kuće u većini slučajeva zbog nepovoljne porodične dinamike, gdje djetetove potrebe nisu adekvatno zadovoljene i gdje ne osjeća pripadnost i sigurnost, sa jedne strane i razvojnom momentu pobune protiv autoriteta i roditeljskih normi, sa druge strane. Često se radi o djeci koja su zanemarena ili su bili svjedoci i žrtve porodičnog nasilja, čiji roditelji (jedan ili oba) konzumiraju alkohol, ili su suviše autoritativni prema djeci, ne daju im prostora, imaju suviše visoke zahtjeve prema njima i suviše represivne mjere povodom neispunjenja tih zahtjeva. Dakle, radi se o dva važna faktora, odvojena faktora; patologiji porodičnih odnosa i suviše strogim pravilima unutar porodice.
Takva djeca traže potvrdu vlastite kompetentnosti kroz identifikaciju sa raznim grupama (navijačke grupe, ulična „banda“). Ovaj negativan trend ponašanja povlači i druga rizična ponašanja- izbjegavanje škole, delikvenciju, zloupotrebu alkohola i psihoaktivnih supstanci, prostituciju, itd. Ovdje postoji i determinanta s obzirom na pol; više je vjerovatno da će dječaci biti u riziku od neadekvatnih stilova ponašanja, uključujući i pripadnost rizičnim grupama. U osnovi motiva je skretanje pažnje na sebe i vlastite potrebe na neadekvatan način, racionalizujući svoje ponašanje kroz nespremnost i da se prihvati odgovornost za isto.
Kada je riječ o samoj svijesti, to je populacija djece koja je još u burnom periodu psiho-fizičkog razvoja, bez jasno razvijenog kritičkog mišljenja i rasuđivanja o posedicama vlastitog ponašanja, kao i o samom stepenu rizika koga određeni neadekvatni oblici ponašanja nose. Svijest o takvom aktu nije razvijena u onoj mjeri u kojoj je razvijena kod odaslog čovjeka. Djeca i adolescenti koji jednom ili više puta pobjegnu od kuće, pravdajući svoj bijeg otmicom, nemaju razvijenu svijest, njihovo rasuđivanje je nezrelo da bi mogli ispravno postupiti u takvim sitacijama. Zbog toga je nužna intervecija stručne službe škole koju dijete pohađa, kao i konstantna saradnja sa porodicom, Centrom za socijalni rad i policijom. Kada imate dijete koje je pobjeglo od kuće i svoj postupak opravdalo otmicom, jasno je da se ono na taj način brani, jer mu je jednostavnije reći kako je oteto nego priznati da je pobjeglo. Tu se otvara polje da se ispituju motivi, koji mogu biti različiti, višestruki. Kao prvo, dijete je u nekom trenutku shvatilo da mu je van kuće bolje, iz nekog razloga. Dalje, dijete pobjegne da bi poslalo indirektnu poruku „Tu sam, ne zaboravite da postojim!“ ili „Ne mogu više ovo izdržati!“ ili „Svuda mi je bolje osim kod kuće.“.
Šta uraditi, kako postupati?
Premda se ovakvom problematikom više bave stručnjaci iz oblasti socijalnog rada (socijalni radnici), i te kako postoji psihološko uporište problema. Kao što je već rečeno, o ovoj problematici treba da se brine zajednički. To je imperativ za zajedničku odgovornost. Dijete ne treba grditi, nazivati ga pogrdnim imenima ili surovo kažnjavati, već pokazati strpljenje i razumijevanje. Ono takav akt nije napravilo da bi namijerno uznemirilo roditelje ili širu zajednicu, niti da bi provociralo, već zbog poteškoća sa kojima se samo nosi. Ono treba saveznike koji će mu pomoći. Za početak, dijete treba uključiti u rad sa stručnim licima, te ga nadzirati i pratiti. Takođe, svaki oblik društveno poželjnih i korisnih aktivnosti je jedna od mjera; sport, vannastavne aktivnosti, kulturne aktivnosti, rekreacija. Tražiti i podsticati ono što je pozitivno u djetetu, a svako dijete ima nešto u čemu je dobro.
Sam proces rada i uspostavljanja normalnih i povoljnih porodičnih okolnosti i okruženja jeste stresan, mukotrpan i dugotrajan, ali ne i nemoguć. Izuzetno je važno permanentno raditi
Нема коментара:
Постави коментар