Sjećate li se vremena kada smo željno i sa radošću išekivali crtani film prije večernjeg dnevnika? Da, draž je bila upravo u tom čekanju i tome da nam to nije bilo stalno dostupno i da su nam se stvari koje nas zadovoljavaju, prije svega materijalne, davale "na kašičicu". I ja se sjećam sa svojih 5 godina situacije gdje sam prisustvovala činu gađanja čokoladama između dva djeteta. Nekome je tada čokolada bila misaona imenica (pa i meni) a nekome sredstvo ubijanja dosade. Samo sam pomislila "Pa zašto ih ne pojedu?". Uvijek je jedna generacija imala više od svojih prethodnika. Na primjer, ono što su imale generacije 80-ih generacije 60-ih nisu imale.Čestp ćete čuti od starijih ljudi "U moje vrijeme nije bilo tako, u moje vrijeme je ovako.". Tačno, svaka epoha nosi svoja obilježja, mi se ne možemo teleportovati u neko drugo vrijeme ali možemo svaka obilježja, negativna obilježja, sadašnjeg vremena i društva korigovati, ublažiti. Dakle, većina današnjih mlađih generacija ima gotovo sve što poželi- ne manjka im hrane, odjeće, obuće, interneta, tv-a, itd. Oni su naučeni da je to što posjeduju potpuno prirodno, da se to negdje podrazumijeva. Stoga nisu ni svjesni značaja svega što posjeduju, nisu zahvalni ni sebi, a bogami ni roditeljima i svim onima koji su im omogućili da to imaju. A roditelji? Roditelji trče, rade, dovijaju se na razne načine da im upravo to "osnovno" obezbijede. Zašto onda imamo generacije nezahvalne djece? Još od najranijeg uzrasta odojčeta roditelji, bake, djede i svi ostali dragi ljudi trude se da na sve moguće načine udovolje tom djetetu. Mnogi se vode principom "Ako ja nisam, neka on ima!" i tako nemilosrdno dijete obasipaju stvarima. Dok je još malo, dijete nije u stanju da shvati da nešto posjeduje, ali već na uzrastu oko 12 mjeseci pa na dalje postaje svjesno posjedovanja neke stvari. Naravno, onda kada ju vidi zna da ju i posjeduje. Kako mu se sve nudi i svime se obasipa, dijete se jako brzo gubi u tome, svaki stmulus (poput nove igračke) jako brzo gubi svojstvo da ga zadovolji i zadrži mu pažnju. Da, ono hoće još i još jer sve što do sada posjeduje skoro ništa ne znači. U tom moru igračaka ono više ne pronalazi zadovoljstvo, pažnja mu se rasipa, nema smislenih i cilju usmjerenih aktivnosti. Desilo se ono usled čega pati većina današnje populacije- što više stvari se gomila, manje je motivisanosti za neke druge, nematerijalne vrijednosti.
Komercijalističke obmane
Potrošačko društvo i oni koji ga koncipiraju rade po sistemu- Ja ti trebam, ja sam ti neophodan, moraš me kupiti. Po tom sistemu se proizvode i igračke, oprema za bebe, hrana, itd. Dakle, da navedu kupca da kupi baš tu stvar, da ga ubijede da će mu to dobro doći i da mu treba. Sve one fantastične igračke naprosto mame da se kupe, sa sijaset boja, zvukova, položaja. Igračka se, ustvari, više dopadne kupcu nego djetetu. I šta se dešava poslije? Dešava se da su djeca sve manje u stanju da sami sebi organizuju igru, da upotrebljavaju maštu, simbolizaciju, da im je konstantno potreban neki stimulus iz vana, a ne iz njihove glave. Kada bismo realno sagledali situaciju, djeca se najviše vole igrati sa stvarima kojima igra nije namjena. Pa, tako, igraju se kablovima, kašikama, loncima, šoljama, raznim štapićima i, da ne kažem, otpatcima (praznim kutijama, ostacima plastike, papirićima). Desilo mi se da začuđeno iskolačenih očiju gledam u svog sina kako sa automobila na daljinski upravljač hladnokrvno prelazi na kašike, plastične flaše i lonce. Eto, oni vam sami daju odgovor šta vole upravo iz razloga što pomenuti predmeti pokreću maštu i služe simboličkoj igri. Šta je poenta čitave priče? Poenta je da nam jako malo treba, da sve ono što nam komercijalističko društvo nameće kao nužno nema smisla i nema mjesta u zdravoj logici življenja.
Izbjegnite zamke
Da, te zamke pred vas postavlja i vlastito dijete. Ono će na sve moguće načine pokušati da dobije što želi. Nema ni jednog opravdanog razloga da mu baš sada, baš u trenutku kada to traži od vas kupute novu igračku. Još jedna od zamki je bolest djeteta. Dijete se razboli a roditelj brže bolje otrči i kupi mu igračku ili, još gore, odvede dijete da ju samo izabere. Zvuči lijepo, humano, ali ne. U takvim stanjima djetetu ste potrebni vi, a ne nova stvar. Tačno je da će ga to obradovati i učiniti trenutno srećnim, ali time niste ništa dobro uradili za njega. Naprotiv, šaljete mu poruku da je za sve tegobe i teške trenutke lijek materijalna stvar, da je ona nadomjestak za ono za šta smo uskraćeni i da predstavlja izvor sreće. Otuda i potiče i ona zabluda da se kupovinom liječi, popravlja raspoloženje, a ustvari, dovodimo se u patološko stanje potrebe posjedovanja.
Kada je opravdano kupiti igračku ili stvar koju želi, a nije mu potrebna?
Kao što rekoh, živimo u vremenu iz koga se ne možemo teleportovati. Ali postoje situacije u kojima možemo zadovoljiti djetetovu želju, bez da mu time potencijalno naudimo. Pa tako, uvijek mu za rođendan možete pokloniti što voli, zatim kao nagradu za nešto pozitivno što je uradilo. Ipak, oprezno sa nagrađivanjem materijalnim stvarima, jer postoji mogućnost da dijete nauči da su u životu relevantne samo materijalne nagrade i da bi za sve što uradi trebalo očekivati istu. Dakle, nagradite ga samo u rijetkim situacijama, kada, na primjer, nauči koristiti nošu ili samostalno se hraniti, ili kada ustali neki pozitivan obrazac ponašanja, postgne dobar uspjeh u školi, sluša tete u vrtiću.
Napravite razliku između nagrade i podmićivanja/podkupljivanja
Imala sam često priliku da čujem: "Ako prođem odličnim, mama mi je rekla da će mi kupiti bicikl." Klasičan primjer podmićivanja, gdje dijete radi neku stvar zbog nagrade a ne zbog unutrašnheg motiva i zadovoljstva. Dakle, nagrada bi trebala tek da sleduje, a ne da se najavljuje. Isti slučaj je i sa manjom djecom- roditelj mu daje stimulus koji želi da bi uradilo nešto pozitivno, a trebalo bi da bude obrnuto. Pa tako mu,na primjer, daje crtani film da bi pojelo povrće na tanjiru.
Šta ako dijete već ima hrpu igračaka?
Vrlo jednostavno, odvojite dio igračaka i sakrijte ih. U principu, ako je motivisano za igru biće mu dovoljne i dvije igračke. Kada uočite da mu zainteresovanost za igračke sa kojima se već igra opada, zamijenite ih onim koje ste prethodno sakrili. Pri izboru igračaka radije birajte igračke edukativnog karaktera, pridržavajući se uzrasta kojem su namijenjene.
Нема коментара:
Постави коментар