Gospodin B. je bio mlađi čovjek, debeo, sa mnogo ožiljaka po licu. Po zanimanju je bio filolog i radio je u jednoj agenciji. Reklo bi se da je bio prilično nezavidnog fizočkog izgleda (cak i ako isti posmatramo kao vrlo relativnu kategoriju), međutim, interesantno je sa koliko je smjelosti komentarisao nečiji izgled, pa tako redom: "On? On je nikakav, glup, ćopav, ružan. O, da, to je ona gadna djevojka, sa ogromnim nosom, dugo ništa ružnije nisam vidio."
Dragi moji, ja vam predstavljam uvod u onaj mehanizam Ego odbrane, koji je jedan od najvećih zagađivača ljudske psihe i društva- projekciju. Sama po sebi projekcija predstavlja pripisivanje sopstvenih loših osobina drugim ljudima. Odnosno, osoba koja se njom služi u cilju očuvanja vlastitog ega sklona je da vlastite nedostatke pripisuje drugima, kako bi sebe zaštitila od svjesnosti o istim. Rezultat je dobitak na sopstenom značenju uz potiskivanje svih mana koje ta osoba ima. U tom slučaju, ona iz svijesti isključuje vlastite nedostatke i prebacuje na druge. A u slučaju gospodina B. on svoj ego umiruje i vlastite nedostatke prekriva kroz komentarisanje svega lošeg na drugima, uočavanje mana i fizičkih nedostataka.
Zašto je projekcija tako loša?
Mada mnogi mehanizmi odbrane imaju svoje pozitivne strane, ovaj nema ni jednu socijalno poželjnu stranu. Naprotiv, kada se društveno ukorijeni umije da bude jako poguban. Takođe, osoba koja se služi projekcijom nikada nije u stanju da prihvati vlastite loše strane (zaboga, svi ih imamo) već podmuklo reflektuje na druge. Budući da nije u stanju da prihvati i realno sagleda svoje mane, bar one na koje može da utiče, osoba nije u stanju ni da se racionalno promijeni, nije u stanju progresa. Njen jedini progres je lični dobitak kada uspijte druge omalovažiti. Svi psihički mučitelji, odnosno osobe koje vrše psihičko ili emocionalno nasilje nad drugima, u svojoj "kolekciji" imaju i projekciju. Jer, tobože, kako bi opstali na ovom svijetu?! Takođe, ljudi koji imaju tendenciju da za svoje loše postupke i gotovo sve loše što je vezano za njih, okrivljuju druge (svi drugi krivi, ja nikad!) koriste projekciju. To znači da će vlastiti ego umiriti i psihički se rasteretiti ukoliko uzrok nekog neuspjeha ili bilo čega što je loše prebace na drugog nego da, logično, racionalno sagledaju situaciju, prihvate odgovornost i koriguju što ne valja. Je li vam poznata izjava "Ženo, nisi ga vaspitala!"? Da, klasika, muž koji gunđa ženi kako nije vaspitala dijete, kako je sve loše kod djeteta zbog toga što ga je ona tako naučila. Naravno, njemu se lakše nositi prebacivanjem krivice (mada je krivca često i suludo tražiti), nego preuzeti odgovornost i nastojati da se popravi i koriguje što može.
Kako projekcija prima društvene razmjere?
Onog momenta kada pojedinac uvidi da je njegovo ponašanje na neki način nagrađeno (umiruje mu vlastiti ego, lišava napetosti) i još ako je potkrijepljeno (nailazi na odobravanje okoline) takvo ponašanje se počinje plasirati kao socijalno korisno- Dobro nam je dok nismo odgovorni ni za šta. To je jedna od poruka koju projekcija šalje, ona vas moćno rastereti unutrašnje napetosti, ali ceh plaća neko drugi. Zato je ista zagađivač psihe i društva. I tako,na primjer, imate pojedinca ili grupu koji imaju uglavnom unutrašnje konflikte i tenzije zbog nekog vlastitog nedostatka, te im postaje daleko lakše prebroditi kada nađu žrtvu na koju će usmjeriti. Tako nastaju dežurni cinkaroši, lažovi, manipulatori, ismijavači, a pojedinac ili manja grupa trpi i poklekne pred istim.
Kako im pomoći?
Uglavnom kod tih osoba u pozadini leži neka vrsta traume ili unutrašnjeg neriješenog konflikta- nisu nikada bili dovoljno dobri, ismijavani su zbog izgleda, brutalno kažnjavani, uskraćena im neka vrsta pažnje itd. Prije svega, ukoliko prepoznate takvog pojedinca, sa obrascem ponašanja sličnim gore opisanim, vrlo važno je ne potkrepljivati i ne odobravati takvo ponašanje. Ako je to, npr. pojedinac koji komentariše tuđi izgled u negativnom kontekstu, ne uključivati se u raspravu, ne ismijavati žrtvu i argumentovati kako, na primjer, niko nije savršen i da izgled ne čini čovjeka. Otvoreno razgovarati sa osobom, ukazati joj prije svega na dobre strane (Zapamtite, njima je jako stalo da znaju da su uspješni, vrijedni pažnje!), na sve pozitivno, i na kraju otvoreno obrazložiti u čemu griješi i zašto je takvo ponašanje loše i za nju i za društvo. Ali, šta ako ništa ne polazi za rukom? Sjetite se da se takvi ljudi teško mijenjaju upravo iz razloga što ne žele/ne mogu jasno sagledati sebe i vlastite mane, ne žele ih upustiti u svijest. Svako od nas ponekad upražnjava projekciju, ali postoji razlika između tog ponekad i momenta kada ona primi patološke razmjere. Upravo je ta svjesnost i samospoznaja kočnica daljeg progresa, jer onog momenta kada smo svjesni sebe, kada se prihvatimo kakvi jesmo i kada budemo nastojali mijenjati ono što možemo, uz istovremeno uvažavanje drugog, nastaje sterilna podloga za projekciju.
Нема коментара:
Постави коментар