Sav taj ružičasti svijet i narcisoidna ličnost

Dakako, svi smo pomalo narcisi- volimo sebe, uživamo kada nas neko pohvali, kada nas neko voli, kada se pomalo svijet vrti oko nas, kada smo centar univerzuma... Međutim, kao i uvijek, bitna je mjera, bitna je granica do koje to ne prelazi u patološke razmjere.

Zašto baš "ružičasti svijet"?

To je svijet u kome je sve idealno, bar po koncepciji onog krojača vlastitog ružičastog svijeta. Te osobe vole " hepi imidž", ne samo da će okolini servirati sav ideal svog života već i sami vjeruju u sopstvene zablude (u kojima, mahom, žive). Dakle, to je njihov svijet, njihov univerzum, gdje sve mora biti istančano, uredno, bez zatezanja, bez nepravilnosti, ušminkano i kao takvo serviramo drugima. Dakle, svi drugi dalje prljave prste! Da, od drugih očekuju da hrane njihova uvjerenja, da ni pod razno ne iskaču, ne remete ih svojim upadima, problemima, životima, jer, oni su važni samo sebi, oni su sebi No 1. Od drugih očekuju divljenje, hvalospjeve, odsustvo kritičkog mišljenja, gledanje pravo, sve vrste odobravanja i ono najvažnije- nikad im ne recite šta, ustvari, mislite! To je kao mrlja od mastila u njihovima savršenim svjetovima i životima. Prizma ružičastog potiče i od odobravanja najbližih, hranjenja njihovog ega uvjerenjima da su vazda naj, naj u svemu. Na osnovu takvih uvjerenja, konstruišu vlastiti svijet u kome su oni i svi oko njih raspoređeni kao šahovske figure- svako ima svoje mjesto i poziciju, a oni su ti koji upravljaju istim.

A sada malo o narcisima

Da se razumijemo, nije svaki narcis osoba sa narcisoidnom poremećajem ličnosti. Osoba sa NPL je svega 1% u populaciji, a narcisoidnih ličnosti je daleko više. Vrlo je moguće da imate bar jednu u vašoj blizini. :-) Elem, ono biješe priča o njihovom svijetu, a sada nešto i o njihovim karakteristikama.
Prije svega, u njihovom rječniku riječ JA je i te kako zastupljena, pridjev MOJE, MOJI upotrijebljen do besvijesti. Počnete li razgovor sa njima, pričekajte, odmorite, dok prođe čitav arsenal priča o sebi, hvalospjeva itd. Da im skrenete pažnju na nešto, ukažete na neki problem, gdje griješe- ne, neće vam poći za rukom. Oni su mrzitelji kritike (čak i one konstruktivne) i svako ko im na taj način stane na put smrtni im je neprijatelj. Žargonski, otpisan je! :-) Oni su, naprosto, ubijeđeni da sve što rade rade ispravno, da su apsolutno u pravu, i da greške koje se dese nisu do njih već do...pa mogu biti i do mjesečevog položaja, ali do njih nisu. Ako slučajno pitaju za mišljenje, u pogledu nečega što se tiče njih lično, očekuju odobravanje, sve u superlativu, samo u cilju očuvanja sopstvenog integriteta i hepi imidža. Jednom riječju- pripremite najslađe i najdivnije liječi za njih i sve što oni rade i bićete im zauvijek u srcu.

Karikirajmo, živimo!

Naravno, sve gore opisane karakteristike jesu opisane ne na profesionalan, već na pomalo iskarikiran način. Zašto? Pa sve u cilju da se približi i dočara jedan narcis. Nisu oni toliko upadljivi, a da bismo ih prepoznali, ponekad nije potrebno puko nabrojanje karakteristika. Za njih je usko vezan kontekst življenja, filozofija života. E to je upravo onaj njihov ružičasti svijet. Oni nisu sposobni opstati kao takvi, bez tog svijeta, već moraju da budu vješti graditelji svijeta po svojoj mjeri, jer tobože, oni su mjera svega!

Halo, zemlja zove!

Rudarski je posao da vašeg kolegu, prijatelja, rođaka (ukoliko ste ga prepoznali u gore opisanim karakteristikama) osvijestite i da se decentralizuje iz tog imaginarnog svijeta. Oni čvrsto vjeruju u sebe i svoja ubjeđenja. Njihov ego funkcioniše na njihovim ubjeđenjima, ništa više, ništa manje od toga. Njihova egocentričnost je tvrdokorna. Njih realnost ne zanima. Zanima ih samo ona realnost koju oni boje u daju joj vlastiti emotivni ton. Kako sebe stavljaju kao mjeru svega, situaciju i stavove mijenjaju u svoju korist. Danas ćete čuti kako su kategorički protiv nečega, sutra su kategorički za to. A zbog čega? Pa samo zato što njima tako odgovara, što im se ta kockica savršeno uklapa u njihov savršeni mozaik vlastitog života. Među svim figurima, oni su uvijek kraljevi/kraljice.

Ako oni to sami ne uvide, vi ih ne možete mijenjati. Možete samo da ih prihvatite kakvi jesu, pomirite se sa time i birate neutralne teme ta razgovor, čime ćete izbjeći dodatno "pumpanje" njihovog ega ili eventualno sukob, konflikt. Ne očekujte previše od njih, nikada.

Zašto sam prestala da kupujem igračke?

Sjećate li se vremena kada smo željno i sa radošću išekivali crtani film prije večernjeg dnevnika? Da, draž je bila upravo u tom čekanju i tome da nam to nije bilo stalno dostupno i da su nam se stvari koje nas zadovoljavaju, prije svega materijalne, davale "na kašičicu". I ja se sjećam sa svojih 5 godina situacije gdje sam prisustvovala činu gađanja čokoladama između dva djeteta. Nekome je tada čokolada bila misaona imenica (pa i meni) a nekome sredstvo ubijanja dosade. Samo sam pomislila "Pa zašto ih ne pojedu?". Uvijek je jedna generacija imala više od svojih prethodnika. Na primjer, ono što su imale generacije 80-ih generacije 60-ih nisu imale.Čestp ćete čuti od starijih ljudi "U moje vrijeme nije bilo tako, u moje vrijeme je ovako.". Tačno, svaka epoha nosi svoja obilježja, mi se ne možemo teleportovati u neko drugo vrijeme ali možemo svaka obilježja, negativna obilježja, sadašnjeg vremena i društva korigovati, ublažiti. Dakle, većina današnjih mlađih generacija ima gotovo sve što poželi- ne manjka im hrane, odjeće, obuće, interneta, tv-a, itd. Oni su naučeni da je to što posjeduju potpuno prirodno, da se to negdje podrazumijeva. Stoga nisu ni svjesni značaja svega što posjeduju, nisu zahvalni ni sebi, a bogami ni roditeljima i svim onima koji su im omogućili da to imaju. A roditelji? Roditelji trče, rade, dovijaju se na razne načine da im upravo to "osnovno" obezbijede. Zašto onda imamo generacije nezahvalne djece? Još od najranijeg uzrasta odojčeta roditelji, bake, djede i svi ostali dragi ljudi trude se da na sve moguće načine udovolje tom djetetu. Mnogi se vode principom "Ako ja nisam, neka on ima!" i tako nemilosrdno dijete obasipaju stvarima. Dok je još malo, dijete nije u stanju da shvati da nešto posjeduje, ali već na uzrastu oko 12 mjeseci pa na dalje postaje svjesno posjedovanja neke stvari. Naravno, onda kada ju vidi zna da ju i posjeduje. Kako mu se sve nudi i svime se obasipa, dijete se jako brzo gubi u tome, svaki stmulus (poput nove igračke) jako brzo gubi svojstvo da ga zadovolji i zadrži mu pažnju. Da, ono hoće još i još jer sve što do sada posjeduje skoro ništa ne znači. U tom moru igračaka ono više ne pronalazi zadovoljstvo, pažnja mu se rasipa, nema smislenih i cilju usmjerenih aktivnosti. Desilo se ono usled čega pati većina današnje populacije- što više stvari se gomila, manje je motivisanosti za neke druge, nematerijalne vrijednosti.

Komercijalističke obmane

Potrošačko društvo i oni koji ga koncipiraju rade po sistemu- Ja ti trebam, ja sam ti neophodan, moraš me kupiti. Po tom sistemu se proizvode i igračke, oprema za bebe, hrana, itd. Dakle, da navedu kupca da kupi baš tu stvar, da ga ubijede da će mu to dobro doći i da mu treba. Sve one fantastične igračke naprosto mame da se kupe, sa sijaset boja, zvukova, položaja. Igračka se, ustvari, više dopadne kupcu nego djetetu.  I šta se dešava poslije? Dešava se da su djeca sve manje u stanju da sami sebi organizuju igru, da upotrebljavaju maštu, simbolizaciju, da im je konstantno potreban neki stimulus iz vana, a ne iz njihove glave. Kada bismo realno sagledali situaciju, djeca se najviše vole igrati sa stvarima kojima igra nije namjena. Pa, tako, igraju se kablovima, kašikama, loncima, šoljama, raznim štapićima i, da ne kažem, otpatcima (praznim kutijama, ostacima plastike, papirićima). Desilo mi se da začuđeno  iskolačenih očiju gledam u svog sina kako sa automobila na daljinski upravljač hladnokrvno prelazi na kašike, plastične flaše i lonce.  Eto, oni vam sami daju odgovor šta vole upravo iz razloga što pomenuti predmeti pokreću maštu i služe simboličkoj igri. Šta je poenta čitave priče? Poenta je da nam jako malo treba, da sve ono što nam komercijalističko društvo nameće kao nužno nema smisla i nema mjesta u zdravoj logici življenja.

Izbjegnite zamke

Da, te zamke pred vas postavlja i vlastito dijete. Ono će na sve moguće načine pokušati da dobije što želi. Nema ni jednog opravdanog razloga da mu baš sada, baš u trenutku kada to traži od vas kupute novu igračku. Još jedna od zamki je bolest djeteta. Dijete se razboli a roditelj brže bolje otrči i kupi mu igračku ili, još gore, odvede dijete da ju samo izabere. Zvuči lijepo, humano, ali ne. U takvim stanjima djetetu ste potrebni vi, a ne nova stvar. Tačno je da će ga to obradovati i učiniti trenutno srećnim, ali time niste ništa dobro uradili za njega. Naprotiv, šaljete mu poruku da je za sve tegobe i teške trenutke lijek materijalna stvar, da je ona nadomjestak za ono za šta smo uskraćeni i da predstavlja izvor sreće. Otuda i potiče i ona zabluda da se kupovinom liječi, popravlja raspoloženje, a ustvari, dovodimo se u patološko stanje potrebe posjedovanja.

Kada je opravdano kupiti igračku ili stvar koju želi, a nije mu potrebna?

Kao što rekoh, živimo u vremenu iz koga se ne možemo teleportovati. Ali postoje situacije u kojima možemo zadovoljiti djetetovu želju, bez da mu time potencijalno naudimo. Pa tako, uvijek mu za rođendan možete pokloniti što voli, zatim kao nagradu za nešto pozitivno što je uradilo. Ipak, oprezno sa nagrađivanjem materijalnim stvarima, jer postoji mogućnost da dijete nauči da su u životu relevantne samo materijalne nagrade i da bi za sve što uradi trebalo očekivati istu. Dakle, nagradite ga samo u rijetkim situacijama, kada, na primjer, nauči koristiti nošu ili samostalno se hraniti, ili kada ustali neki pozitivan obrazac ponašanja, postgne dobar uspjeh u školi, sluša tete u vrtiću.

Napravite razliku između nagrade i podmićivanja/podkupljivanja

Imala sam često priliku da čujem: "Ako prođem odličnim, mama mi je rekla da će mi kupiti bicikl." Klasičan primjer podmićivanja, gdje dijete radi neku stvar zbog nagrade a ne zbog unutrašnheg motiva i zadovoljstva. Dakle, nagrada bi trebala tek da sleduje, a ne da se najavljuje. Isti slučaj je i sa manjom djecom- roditelj mu daje stimulus koji želi da bi uradilo nešto pozitivno, a trebalo bi da bude obrnuto. Pa tako mu,na primjer, daje crtani film da bi pojelo povrće na tanjiru.

Šta ako dijete već ima hrpu igračaka?

Vrlo jednostavno, odvojite dio igračaka i sakrijte ih. U principu, ako je motivisano za igru biće mu dovoljne i dvije igračke. Kada uočite da mu zainteresovanost za igračke sa kojima se već igra opada, zamijenite ih onim koje ste prethodno sakrili. Pri izboru igračaka radije birajte igračke edukativnog karaktera, pridržavajući se uzrasta kojem su namijenjene.

Zagađivač ljudske psihe: Projekcija kao mehanizam odbrane

Gospodin B. je bio mlađi čovjek, debeo, sa mnogo ožiljaka po licu. Po zanimanju je bio filolog i radio je u jednoj agenciji. Reklo bi se da je bio prilično nezavidnog fizočkog izgleda (cak i ako isti posmatramo kao vrlo relativnu kategoriju), međutim, interesantno je sa koliko je smjelosti komentarisao nečiji izgled, pa tako redom: "On? On je nikakav, glup, ćopav, ružan. O, da, to je ona gadna djevojka, sa ogromnim nosom, dugo ništa ružnije nisam vidio."
Dragi moji, ja vam predstavljam uvod u onaj mehanizam Ego odbrane, koji je jedan od najvećih zagađivača ljudske  psihe i društva- projekciju. Sama po sebi projekcija predstavlja pripisivanje sopstvenih loših osobina drugim ljudima. Odnosno, osoba koja se njom služi u cilju očuvanja vlastitog ega sklona je da vlastite nedostatke pripisuje drugima, kako bi sebe zaštitila od svjesnosti o istim. Rezultat je dobitak na sopstenom značenju uz potiskivanje svih mana koje ta osoba ima. U tom slučaju, ona iz svijesti isključuje vlastite nedostatke i prebacuje na druge. A u slučaju gospodina B. on svoj ego umiruje i vlastite nedostatke prekriva kroz komentarisanje svega lošeg na drugima, uočavanje mana i fizičkih nedostataka.

Zašto je projekcija tako loša?
Mada mnogi mehanizmi odbrane imaju svoje pozitivne strane, ovaj nema ni jednu socijalno poželjnu stranu. Naprotiv, kada se društveno ukorijeni umije da bude jako poguban. Takođe, osoba koja se služi projekcijom nikada nije u stanju da prihvati vlastite  loše strane (zaboga, svi ih imamo) već podmuklo reflektuje na druge. Budući da nije u stanju da prihvati i realno sagleda svoje mane, bar one na koje može da utiče, osoba nije u stanju ni da se racionalno promijeni, nije u stanju progresa. Njen jedini progres je lični dobitak kada uspijte druge omalovažiti. Svi psihički mučitelji, odnosno osobe koje vrše psihičko ili emocionalno nasilje nad drugima, u svojoj "kolekciji" imaju i projekciju. Jer, tobože, kako bi opstali na ovom svijetu?! Takođe, ljudi koji imaju tendenciju da za svoje loše postupke i gotovo sve loše što je vezano za njih, okrivljuju druge (svi drugi krivi, ja nikad!) koriste projekciju. To znači da će vlastiti ego umiriti i psihički se rasteretiti ukoliko uzrok nekog neuspjeha ili bilo čega što je loše prebace na drugog nego da, logično, racionalno sagledaju situaciju, prihvate odgovornost i koriguju što ne valja. Je li vam poznata izjava "Ženo, nisi ga vaspitala!"? Da, klasika, muž koji gunđa ženi kako nije vaspitala dijete, kako je sve loše kod djeteta zbog toga što ga je ona tako naučila. Naravno, njemu se lakše nositi prebacivanjem krivice (mada je krivca često i suludo tražiti), nego preuzeti odgovornost i nastojati da se popravi i koriguje što može.

Kako projekcija prima društvene razmjere?
Onog momenta kada pojedinac uvidi da je njegovo ponašanje na neki način nagrađeno (umiruje mu vlastiti ego, lišava napetosti) i još ako je potkrijepljeno (nailazi na odobravanje okoline) takvo ponašanje se počinje plasirati kao socijalno korisno- Dobro nam je dok nismo odgovorni ni za šta. To je jedna od poruka koju projekcija šalje, ona vas moćno rastereti unutrašnje napetosti, ali ceh plaća neko drugi. Zato je ista zagađivač psihe i društva. I tako,na primjer,  imate pojedinca ili grupu koji imaju uglavnom unutrašnje konflikte i tenzije zbog nekog vlastitog nedostatka, te im postaje daleko lakše prebroditi kada nađu žrtvu na koju će usmjeriti. Tako nastaju dežurni cinkaroši, lažovi, manipulatori, ismijavači, a pojedinac ili manja grupa trpi i poklekne pred istim.

Kako im pomoći?
Uglavnom kod tih osoba u pozadini leži neka vrsta traume ili unutrašnjeg neriješenog konflikta- nisu nikada bili dovoljno dobri, ismijavani su zbog izgleda, brutalno kažnjavani, uskraćena im neka vrsta pažnje itd. Prije svega, ukoliko prepoznate takvog pojedinca, sa obrascem ponašanja sličnim gore opisanim, vrlo važno je ne potkrepljivati i ne odobravati takvo ponašanje. Ako je to, npr. pojedinac koji komentariše tuđi izgled u negativnom kontekstu, ne uključivati se u raspravu, ne ismijavati žrtvu i argumentovati kako, na primjer, niko nije savršen i da izgled ne čini čovjeka. Otvoreno razgovarati sa osobom, ukazati joj prije svega na dobre strane (Zapamtite, njima je jako stalo da znaju da su uspješni, vrijedni pažnje!), na sve pozitivno, i na kraju otvoreno obrazložiti u čemu griješi i zašto je takvo ponašanje loše i za nju i za društvo. Ali, šta ako ništa ne polazi za rukom? Sjetite se da se takvi ljudi teško mijenjaju upravo iz razloga što ne žele/ne mogu jasno sagledati sebe i vlastite mane, ne žele ih upustiti u svijest. Svako od nas ponekad upražnjava projekciju, ali postoji razlika između tog ponekad i momenta kada ona primi patološke razmjere. Upravo je ta svjesnost i samospoznaja kočnica daljeg progresa, jer onog momenta kada smo svjesni sebe, kada se prihvatimo kakvi jesmo i kada budemo nastojali mijenjati ono što možemo, uz istovremeno uvažavanje drugog, nastaje sterilna podloga za projekciju.

Da li su psiholozi čitači misli (i zašto nisu)?

Još od prvog susreta sa psihologom mnogi imaju uvjerenje da je to neko natprirodno biće, koje je u stanju da za samo nekoliko minuta prostudira vaš um, pročita iliti "skenira" vam misli i za tili čas, kao čarobnim štapićem, riješi sve probleme koje imate. Divno, zvuči, a vjerujete, voljeli bismo kreirati jednog takvog psihologa. ☺
Dakle, kao što rekoh, jedan od najčešćih i duboko ukorijenjenih mitova za psihologe (pored onog da je to "stručnjak za lude") je da su oni ljudi koji, čim vas pogledaju, znaju o čemu razmišljate. Pa tako se mnogi ne usuđuju posjetiti psihologa, iako imaju opravdan razlog i želju za time, plašeći se da će im na licu mjesta pročitati misli ili možda otkriti mračnu stranu. Ovo ne da nije tačno, već nema nikakvu zdravorazumsku niti naučnu utemeljenost.

Šta, onda, psiholozi mogu?
Psiholog nije prorok niti praktikuje bilo kakve neutemeljene i empirijski neprovjerene metode u svom radu. Dakle, bez vas kao osobe, kao klijenta, psiholog ne postoji i NE MOŽE djelati. Psiholog može samo na osnovu bihejviorističkih znakova (odnosno ponašanja) nešto zaključiti o vama, ali čak i u tim uslovima on nije kadar da zna o čemu razmišljate. Zamislite sledeću situaciju: Došli ste kod psihologa i sjedate na stolicu i samo ćutite i gledate. Zar mislite da postoji i jedna naučna disciplina koja bi mogla odgonetnuti o čemu u takvim okolnostima mislite, koja bi vas mogla "dekodirati"? Naravno da ne postoji.

Otkud nam taj mit, koje je njegovo uporište?
Buduću da je psiholog neko ko se bavi proučavanjem ljudskog ponašanja i osobina, logično, ti ljudi se intenzivnije bave psihom drugih nego neki drugi stručnjaci. Recimo, psiholozi se mnogo bave opservacijom (posmatranjem) kao naučno utemeljenom metodom u psihologiji. Međutim, čak i sama opservacija zahtijeva posebne i kontrolisane uslove, zahtijeva kriterijume po kojima nešto posmatramo i, naravno, temelji se na postavkama bihejviorizma- posmatramo ono što je spolja vidljivo (ponašanje pojedinca, grupe) i ono što je vezano uz to ponašanje. To nikako ne znači da mi možemo posmatrati nečiji um i znati o čemu neko razmišlja. Takođe, psiholozi kao i svi stručnjaci mogu imati neku vrstu profesionalne deformacije, što znači da su u stanju i svakodnevne događaje i situacije posmatrati i profesionalno tumačiti, bez da su za to angažovani. Zato se nadamo da ćete imati razumijevanja. ☺ Sjećam se, dok sam još bila student, na ulici sam srela profesoricu iz Gimnazije koja, kada je čula šta studiram, rekla: "O, pa to je bilo očekivano od tebe, ti si uvijek ćutala i sve iz ugla posmatrala."

Šta i ko jeste psiholog?
To je stručnjak kome se možete obratiti bilo da imate nekih poteškoća u svakodnevnom funkcionisanju, emotivnih, socijalnih, želju da budete bolji, ili, jednostavno vam je potreban razgovor. Sjetite se da svi ljudi imaju probleme i opustite se- niko nije lovac na vaše misli.

Kiselo grožđe i slatki limun: Racionalizacija kao sedativ za Ego

Već pri samom čitanju naslova teksta možda ste se sjetili one basne o lisici koja za grožđe koje ne može dohvatiti kaže da je kiselo. U prevodu, čim ga ne mogu imati ni ne valja.
Šta su mehanizmi odbrane Ega? Mehanizmi odbrane predstavljaju našu nasvjesnu borbu da neprijatne, tjeskobne i frustrirajuće okolnosti pretvorimo u prijatne i poželjne, koje neće uznemiravati naš Ego. Ukratko, oni su svako psihološko sredstvo kojim se osoba štiti od neprijatnih, nelagodnih osjećanja. Djeluju automatski i van naše svjesne kontrole, što znači da nismo ni svjesni da radimo to što radimo. Još je čika Frojd kao tvorac psihodinamske teorije ličnosti opisao mehanizme odbrane kao falsifikatore stvarnosti. Ja bih dodala da je to kao psihološki make-up, služe nam da nam stvarnost bude ljepša i ugodnija. Kroz njih, ličnost pokušava da sačuva samopoštovanje, razriješi tenzije i obezbijedi prihvatljivo ponašanje u svojoj sredini.
Zbog čega racionalizacija? Racionalizacija je sasvim uprošten, da ne kažem primitivan, mehanizam odbrane. Djeluje brzo i omogućava sigurnu zaštitu od napetih i nelagodnih stanja psihe. To je, bar na osnovu mog skromnog zapažanja, najčešće korišten mehanizam odbrane, lako primjenljiv i široko rasprostranjen u društvu, bez pretjerivanja- svakodnevan. Ako ste se slučajno zadesili na nekoj kafi gdje se vodi polemika o nečijem životu (naravno, bez da je pominjana osoba prisutna) zasigurno ćete "naletjeti" na silne racionalizacije. Da kratko definišem, racionalizacija je traženje logičkog opravdanja za sopstveni uspjeh ili neuspjeh. Stoga, "kiselo grožđe" predstavlja pokušaj da se umanji značaj nedostignutog uspjeha i pred sobom i drugima opravda neuspjeh. Čist prinjer za ovaj fenomen imamo u svakodnevnom životu, u širokom sprektru situacija- učenik koji ne uspijeva da upiše željenu školu govori kako mu ta škola ne bi pružila potrebna znanja, trgovac koji ne kupivši željenu robu govori kako je ista lošeg kvaliteta, momak koji ne uspijeva da izađe sa djevojkom koja mu se sviđa govori kako ona ipak nije dovoljno dobra, kako bi mu sa njom bilo loše itd. Stoga, racionalizacija djeluje umirujuće na naš ego, tu je da izgladi, popravi situaciju, kao neki moćni sedativ, za čas nas umiri. Druga varijanta iste- "slatki limun" predstavlja veličanje malog uspjeha i njegovo predstavljanje u "velikom svjetlu". Svaki prvobitno nedostignut uspjeh biva zamijenjen lakše ostvarenim, manjim uspjehom i u svijesti pojedinca predstavljen kao idealan, grandiozan. Otuda dolazi obrazloženje zašto neko ko se, na primjer, ne uspijeva zaposliti na željenom radnom mjestu sa oduševljenjem priča o onome na kojem je uspio. Naravno, većina nas će povjerovati da je tako.
Da li je korištenje racionalizacije uvijek loše? Naravno da ne. Čovjek je svjesno biće, biće koga pored nagona pokreću i različiti motivi. Ljudska psiha bi "izgorila" kada ne bi bilo ovog spasonosnog šminkera, racionalizacije, koja ima za cilj da negativni impulsi usled osujećenja neke potrebe ne dopru u svijest (bar ne potpuno). U nekim situacijama, kada su naša očekivanja i potrebe inkongruentne iliti nepodudarne sa zahtjevima iz sredine, racionalizovanje neuspjeha igra ključnu ulogu, jer u suprotnom, vrata u neuroze biće širom otvorena. Međutim, ako se ovaj mehanizam odbrane suviše i u banalnim okolnostima koristi, postoji opasnost od zatvaranja u rutinu, u "začaran krug".
Stoga, racionalno koristite racionalizaciju. ☺