Razvoj osjećanja ljubomore
Ljubomora predstavlja prirodno stanje koje se javlja na ranom uzrstu. Kao takva, ima razvojni značaj jer upravo od reakcije roditelja i načina na koji je dijete prevazilazi zavisi njeno ispoljavanje u odraslom dobu, odonsno, u partnerskim odnosima. Djeca je ispoljavaju jer su zavisna od roditelja, te su sklona da negativno reagiju na roditeljsku naklonost prema drugima. Ti drugi nisu samo druga djeca ili brat i sestra, već, na primjer, partner, prijatelj, drugi članovi porodice. Ako je djetinjstvo obilježeno lošim iskustvima, odnosno, ako roditelj neadekvatno reaguje na ove potrebe djeteta, ako ga na bilo koji način zanemaruje ili favorizuje jedno u odnosu na drugo dijete, djeca gube osjećaj sigurnosti. Poruka je jednostavna- u takvim situacijama poručujete djetetu da nije adekvatno. Upravo je to uporište i tlo na kome se razvija osnova za razvoj ljubomore. Takva forma nesigurnosti se poslije prenosi u odnos sa drugim ljudima, naročito na partnerske veze. Razvijaju niže samopouzdanje, mučeni strahom da će ih značajna osoba ostaviti, "zamijeniti" jer nisu bili dovoljno dobri, vrijedni. Oni u bliskoj osobi traže potvrdu vlastite vrijednosti, a ljubomora je upravo narušavanje te potvrde.
Ljubomora se razlikuje od posesivnosti i zavisti
Ljubomora je kompleksno osjećanje, čija je osnova strah i/ ili anksioznost. Strah da će osoba izgubiti partnera, kao i stanje anksioznosti povodom rivaliteta sa trećom osobom, vrste pažnje koje partner usmjerava ka trećoj osobi. Ovdje postoji i dimezija realnosti, gdje je umjerena ljubomora u realnim situacijama potpuno opravdana. Međutim, kada ljubomora primi patološke razmjere, kada se vezuje i za nerealne, izmišljene situacije pa čak i fiktivne treće osobe, uz dominantan osjećaj ankisoznosti koji je prati, riječ je o posesivnosti. Pojedinac na osovu nerealnih situacija procjenjuje da će biti odbačen, prevaren, ostavljen. Na emotivnom planu osoba jako strepi ne samo da će biti ostavljena, već i da će se osjećati povrijeđeno, bijesno i da neće moći da podnese ta osjećanja ili život bez partnera. Na nivou ponašanja, osoba koja je sklona posesivnosti u svemu vidi znakove potencijalnog ostavljanja ili prevare, aktivno traga i konstruiše realnost tako da pronađe potvrdu i “dokaze” za svoje sumnje. Za razliku od ljubomore, kod posesivnosti, bilo koji događaj, pa čak i izmišljen, može postati povod za stalnu sumnju i strepnju. Mišljenje osoba koje su posesivne je paranoidno. U osnovi može biti mehanizam projekcije, odnosno, osoba svoj strah od odbacivanja prebacuje u spoljašnju realnost pripisujući ga nekim spoljašnjim uzročnicima.
Dešava se da mnogi miješaju ljubomoru i zavist. To nikako nisu sinonimi, već potpuno različita osjećanja. Kada je riječ o zavisti, tu je uvijek forma dijade, odnosno, uključene su dvije osobe, jedna koja svjesno ili nesvjesno želi što druga osoba ima. Ljubomora uključuje trijadu, tri osobe ili trougao. Ljubomorna osoba- njen partner/ka- treća osoba. Za razliku od zavisti, koja često može da bude potisnuta i nesvjesna, ljubomora je osjećanje koje je više u domenu svijesti. Dešava se da će većina ljudi lakše podnijeti i priznati ljubomoru nego osjećanje zavisti, jer se od zavisti često štiti odbrambenim mehanizmima.
Muškarci žene- postoji li distinkcija obzirom na pol?
U svakodnevnom životu otprilike je jednak broj muškaraca i žena koji zbog ljubomore nailaze na prepreke. Dakle, ne postoji neka determinanta koja određuje pojavu ovog osjećanja kod muškaraca ili kod žena, koja bi jedan pol učinila više prijemčivim ovom stanju. To nije tačno. Ljubomora je više povezana sa specifičnom strukturom ličnosti, stečenim obrascima ponašanja, iskustvima u djetinjstvu, ličnim uvjerenjima i očekivanjima u partnerskim odnosima, nego sa polom. Ipak, postoji razlika u ispoljavanju ljubomore, a koja je vezana za pol. Žene uglavnom strahuju od razvijanja emocionalne veze sa trećom osobom, da će se njihov partner emocionalno vezati za nekog trećeg, dok muškarci više strahuju povodom eventualnog seksualnog kontakta sa trećom osobom.
