Sav taj ružičasti svijet i narcisoidna ličnost

Dakako, svi smo pomalo narcisi- volimo sebe, uživamo kada nas neko pohvali, kada nas neko voli, kada se pomalo svijet vrti oko nas, kada smo centar univerzuma... Međutim, kao i uvijek, bitna je mjera, bitna je granica do koje to ne prelazi u patološke razmjere.

Zašto baš "ružičasti svijet"?

To je svijet u kome je sve idealno, bar po koncepciji onog krojača vlastitog ružičastog svijeta. Te osobe vole " hepi imidž", ne samo da će okolini servirati sav ideal svog života već i sami vjeruju u sopstvene zablude (u kojima, mahom, žive). Dakle, to je njihov svijet, njihov univerzum, gdje sve mora biti istančano, uredno, bez zatezanja, bez nepravilnosti, ušminkano i kao takvo serviramo drugima. Dakle, svi drugi dalje prljave prste! Da, od drugih očekuju da hrane njihova uvjerenja, da ni pod razno ne iskaču, ne remete ih svojim upadima, problemima, životima, jer, oni su važni samo sebi, oni su sebi No 1. Od drugih očekuju divljenje, hvalospjeve, odsustvo kritičkog mišljenja, gledanje pravo, sve vrste odobravanja i ono najvažnije- nikad im ne recite šta, ustvari, mislite! To je kao mrlja od mastila u njihovima savršenim svjetovima i životima. Prizma ružičastog potiče i od odobravanja najbližih, hranjenja njihovog ega uvjerenjima da su vazda naj, naj u svemu. Na osnovu takvih uvjerenja, konstruišu vlastiti svijet u kome su oni i svi oko njih raspoređeni kao šahovske figure- svako ima svoje mjesto i poziciju, a oni su ti koji upravljaju istim.

A sada malo o narcisima

Da se razumijemo, nije svaki narcis osoba sa narcisoidnom poremećajem ličnosti. Osoba sa NPL je svega 1% u populaciji, a narcisoidnih ličnosti je daleko više. Vrlo je moguće da imate bar jednu u vašoj blizini. :-) Elem, ono biješe priča o njihovom svijetu, a sada nešto i o njihovim karakteristikama.
Prije svega, u njihovom rječniku riječ JA je i te kako zastupljena, pridjev MOJE, MOJI upotrijebljen do besvijesti. Počnete li razgovor sa njima, pričekajte, odmorite, dok prođe čitav arsenal priča o sebi, hvalospjeva itd. Da im skrenete pažnju na nešto, ukažete na neki problem, gdje griješe- ne, neće vam poći za rukom. Oni su mrzitelji kritike (čak i one konstruktivne) i svako ko im na taj način stane na put smrtni im je neprijatelj. Žargonski, otpisan je! :-) Oni su, naprosto, ubijeđeni da sve što rade rade ispravno, da su apsolutno u pravu, i da greške koje se dese nisu do njih već do...pa mogu biti i do mjesečevog položaja, ali do njih nisu. Ako slučajno pitaju za mišljenje, u pogledu nečega što se tiče njih lično, očekuju odobravanje, sve u superlativu, samo u cilju očuvanja sopstvenog integriteta i hepi imidža. Jednom riječju- pripremite najslađe i najdivnije liječi za njih i sve što oni rade i bićete im zauvijek u srcu.

Karikirajmo, živimo!

Naravno, sve gore opisane karakteristike jesu opisane ne na profesionalan, već na pomalo iskarikiran način. Zašto? Pa sve u cilju da se približi i dočara jedan narcis. Nisu oni toliko upadljivi, a da bismo ih prepoznali, ponekad nije potrebno puko nabrojanje karakteristika. Za njih je usko vezan kontekst življenja, filozofija života. E to je upravo onaj njihov ružičasti svijet. Oni nisu sposobni opstati kao takvi, bez tog svijeta, već moraju da budu vješti graditelji svijeta po svojoj mjeri, jer tobože, oni su mjera svega!

Halo, zemlja zove!

Rudarski je posao da vašeg kolegu, prijatelja, rođaka (ukoliko ste ga prepoznali u gore opisanim karakteristikama) osvijestite i da se decentralizuje iz tog imaginarnog svijeta. Oni čvrsto vjeruju u sebe i svoja ubjeđenja. Njihov ego funkcioniše na njihovim ubjeđenjima, ništa više, ništa manje od toga. Njihova egocentričnost je tvrdokorna. Njih realnost ne zanima. Zanima ih samo ona realnost koju oni boje u daju joj vlastiti emotivni ton. Kako sebe stavljaju kao mjeru svega, situaciju i stavove mijenjaju u svoju korist. Danas ćete čuti kako su kategorički protiv nečega, sutra su kategorički za to. A zbog čega? Pa samo zato što njima tako odgovara, što im se ta kockica savršeno uklapa u njihov savršeni mozaik vlastitog života. Među svim figurima, oni su uvijek kraljevi/kraljice.

Ako oni to sami ne uvide, vi ih ne možete mijenjati. Možete samo da ih prihvatite kakvi jesu, pomirite se sa time i birate neutralne teme ta razgovor, čime ćete izbjeći dodatno "pumpanje" njihovog ega ili eventualno sukob, konflikt. Ne očekujte previše od njih, nikada.

Zašto sam prestala da kupujem igračke?

Sjećate li se vremena kada smo željno i sa radošću išekivali crtani film prije večernjeg dnevnika? Da, draž je bila upravo u tom čekanju i tome da nam to nije bilo stalno dostupno i da su nam se stvari koje nas zadovoljavaju, prije svega materijalne, davale "na kašičicu". I ja se sjećam sa svojih 5 godina situacije gdje sam prisustvovala činu gađanja čokoladama između dva djeteta. Nekome je tada čokolada bila misaona imenica (pa i meni) a nekome sredstvo ubijanja dosade. Samo sam pomislila "Pa zašto ih ne pojedu?". Uvijek je jedna generacija imala više od svojih prethodnika. Na primjer, ono što su imale generacije 80-ih generacije 60-ih nisu imale.Čestp ćete čuti od starijih ljudi "U moje vrijeme nije bilo tako, u moje vrijeme je ovako.". Tačno, svaka epoha nosi svoja obilježja, mi se ne možemo teleportovati u neko drugo vrijeme ali možemo svaka obilježja, negativna obilježja, sadašnjeg vremena i društva korigovati, ublažiti. Dakle, većina današnjih mlađih generacija ima gotovo sve što poželi- ne manjka im hrane, odjeće, obuće, interneta, tv-a, itd. Oni su naučeni da je to što posjeduju potpuno prirodno, da se to negdje podrazumijeva. Stoga nisu ni svjesni značaja svega što posjeduju, nisu zahvalni ni sebi, a bogami ni roditeljima i svim onima koji su im omogućili da to imaju. A roditelji? Roditelji trče, rade, dovijaju se na razne načine da im upravo to "osnovno" obezbijede. Zašto onda imamo generacije nezahvalne djece? Još od najranijeg uzrasta odojčeta roditelji, bake, djede i svi ostali dragi ljudi trude se da na sve moguće načine udovolje tom djetetu. Mnogi se vode principom "Ako ja nisam, neka on ima!" i tako nemilosrdno dijete obasipaju stvarima. Dok je još malo, dijete nije u stanju da shvati da nešto posjeduje, ali već na uzrastu oko 12 mjeseci pa na dalje postaje svjesno posjedovanja neke stvari. Naravno, onda kada ju vidi zna da ju i posjeduje. Kako mu se sve nudi i svime se obasipa, dijete se jako brzo gubi u tome, svaki stmulus (poput nove igračke) jako brzo gubi svojstvo da ga zadovolji i zadrži mu pažnju. Da, ono hoće još i još jer sve što do sada posjeduje skoro ništa ne znači. U tom moru igračaka ono više ne pronalazi zadovoljstvo, pažnja mu se rasipa, nema smislenih i cilju usmjerenih aktivnosti. Desilo se ono usled čega pati većina današnje populacije- što više stvari se gomila, manje je motivisanosti za neke druge, nematerijalne vrijednosti.

Komercijalističke obmane

Potrošačko društvo i oni koji ga koncipiraju rade po sistemu- Ja ti trebam, ja sam ti neophodan, moraš me kupiti. Po tom sistemu se proizvode i igračke, oprema za bebe, hrana, itd. Dakle, da navedu kupca da kupi baš tu stvar, da ga ubijede da će mu to dobro doći i da mu treba. Sve one fantastične igračke naprosto mame da se kupe, sa sijaset boja, zvukova, položaja. Igračka se, ustvari, više dopadne kupcu nego djetetu.  I šta se dešava poslije? Dešava se da su djeca sve manje u stanju da sami sebi organizuju igru, da upotrebljavaju maštu, simbolizaciju, da im je konstantno potreban neki stimulus iz vana, a ne iz njihove glave. Kada bismo realno sagledali situaciju, djeca se najviše vole igrati sa stvarima kojima igra nije namjena. Pa, tako, igraju se kablovima, kašikama, loncima, šoljama, raznim štapićima i, da ne kažem, otpatcima (praznim kutijama, ostacima plastike, papirićima). Desilo mi se da začuđeno  iskolačenih očiju gledam u svog sina kako sa automobila na daljinski upravljač hladnokrvno prelazi na kašike, plastične flaše i lonce.  Eto, oni vam sami daju odgovor šta vole upravo iz razloga što pomenuti predmeti pokreću maštu i služe simboličkoj igri. Šta je poenta čitave priče? Poenta je da nam jako malo treba, da sve ono što nam komercijalističko društvo nameće kao nužno nema smisla i nema mjesta u zdravoj logici življenja.

Izbjegnite zamke

Da, te zamke pred vas postavlja i vlastito dijete. Ono će na sve moguće načine pokušati da dobije što želi. Nema ni jednog opravdanog razloga da mu baš sada, baš u trenutku kada to traži od vas kupute novu igračku. Još jedna od zamki je bolest djeteta. Dijete se razboli a roditelj brže bolje otrči i kupi mu igračku ili, još gore, odvede dijete da ju samo izabere. Zvuči lijepo, humano, ali ne. U takvim stanjima djetetu ste potrebni vi, a ne nova stvar. Tačno je da će ga to obradovati i učiniti trenutno srećnim, ali time niste ništa dobro uradili za njega. Naprotiv, šaljete mu poruku da je za sve tegobe i teške trenutke lijek materijalna stvar, da je ona nadomjestak za ono za šta smo uskraćeni i da predstavlja izvor sreće. Otuda i potiče i ona zabluda da se kupovinom liječi, popravlja raspoloženje, a ustvari, dovodimo se u patološko stanje potrebe posjedovanja.

Kada je opravdano kupiti igračku ili stvar koju želi, a nije mu potrebna?

Kao što rekoh, živimo u vremenu iz koga se ne možemo teleportovati. Ali postoje situacije u kojima možemo zadovoljiti djetetovu želju, bez da mu time potencijalno naudimo. Pa tako, uvijek mu za rođendan možete pokloniti što voli, zatim kao nagradu za nešto pozitivno što je uradilo. Ipak, oprezno sa nagrađivanjem materijalnim stvarima, jer postoji mogućnost da dijete nauči da su u životu relevantne samo materijalne nagrade i da bi za sve što uradi trebalo očekivati istu. Dakle, nagradite ga samo u rijetkim situacijama, kada, na primjer, nauči koristiti nošu ili samostalno se hraniti, ili kada ustali neki pozitivan obrazac ponašanja, postgne dobar uspjeh u školi, sluša tete u vrtiću.

Napravite razliku između nagrade i podmićivanja/podkupljivanja

Imala sam često priliku da čujem: "Ako prođem odličnim, mama mi je rekla da će mi kupiti bicikl." Klasičan primjer podmićivanja, gdje dijete radi neku stvar zbog nagrade a ne zbog unutrašnheg motiva i zadovoljstva. Dakle, nagrada bi trebala tek da sleduje, a ne da se najavljuje. Isti slučaj je i sa manjom djecom- roditelj mu daje stimulus koji želi da bi uradilo nešto pozitivno, a trebalo bi da bude obrnuto. Pa tako mu,na primjer, daje crtani film da bi pojelo povrće na tanjiru.

Šta ako dijete već ima hrpu igračaka?

Vrlo jednostavno, odvojite dio igračaka i sakrijte ih. U principu, ako je motivisano za igru biće mu dovoljne i dvije igračke. Kada uočite da mu zainteresovanost za igračke sa kojima se već igra opada, zamijenite ih onim koje ste prethodno sakrili. Pri izboru igračaka radije birajte igračke edukativnog karaktera, pridržavajući se uzrasta kojem su namijenjene.