Bježanje od kuće: DJECA I ADOLESENTI

Bježanje, napuštanje ili odlazak od kuće, bez roditeljskog ili starateljskog znanja i/ili dopuštenja predstavlja izuzetno stresan događaj kako za roditelje/staratelje, prije svega, tako i za dijete, prijatelje, rodbinu. Gotovo uvijek da mu prethodi akutna konfliktna situacija ili razdoblje nepovoljnih, konfliktnih, odnosa kroz određen vremenski period.

Kada se takav problem desi kod djeteta ili adolescenta, koji pohađa osnovnu školu, to definišemo kao problem u ponašanju, а ukoliko traje jedan vremenski period i ponavlja se- poremećaj u ponašanju. Međutim, taj problem u ponašanju nerijetko, odnosno, u većini slučajeva ima jasan uzrok, koji je uglavnom emocionalne prirode. Dakle, emotivni problemi i neadekvatno prevazilaženje i nemogućnost prevazilaženja uzrokuju problem u ponašanju.

Dijete bježi od kuće u većini slučajeva zbog nepovoljne porodične dinamike, gdje djetetove potrebe nisu adekvatno zadovoljene i gdje ne osjeća pripadnost i sigurnost, sa jedne strane i razvojnom momentu pobune protiv autoriteta i roditeljskih normi, sa druge strane. Često se radi o djeci koja su zanemarena ili su bili svjedoci i žrtve porodičnog nasilja, čiji roditelji (jedan ili oba) konzumiraju alkohol, ili su suviše autoritativni prema djeci, ne daju im prostora, imaju suviše visoke zahtjeve prema njima i suviše represivne mjere povodom neispunjenja tih zahtjeva. Dakle, radi se o dva važna faktora, odvojena faktora; patologiji porodičnih odnosa i  suviše strogim pravilima unutar porodice. 

Takva djeca traže potvrdu vlastite kompetentnosti kroz identifikaciju sa raznim grupama (navijačke grupe, ulična „banda“). Ovaj negativan trend ponašanja povlači i druga rizična ponašanja- izbjegavanje škole, delikvenciju, zloupotrebu alkohola i psihoaktivnih supstanci, prostituciju, itd. Ovdje postoji i determinanta s obzirom na pol; više je vjerovatno da će dječaci biti u riziku od neadekvatnih stilova ponašanja, uključujući i pripadnost rizičnim grupama. U osnovi motiva je skretanje pažnje na sebe i vlastite potrebe na neadekvatan način, racionalizujući svoje ponašanje kroz nespremnost i  da se prihvati odgovornost za isto.

Kada je riječ o samoj svijesti, to je populacija djece koja je još u burnom periodu psiho-fizičkog razvoja, bez jasno razvijenog kritičkog mišljenja i rasuđivanja o posedicama vlastitog ponašanja, kao i o samom stepenu rizika koga određeni neadekvatni oblici ponašanja nose. Svijest o takvom aktu nije razvijena u onoj mjeri u kojoj je razvijena kod odaslog čovjeka. Djeca i adolescenti koji jednom ili više puta pobjegnu od kuće, pravdajući svoj bijeg otmicom, nemaju razvijenu svijest, njihovo rasuđivanje je nezrelo da bi mogli ispravno postupiti u takvim sitacijama. Zbog toga je nužna intervecija stručne službe škole koju dijete pohađa, kao i konstantna saradnja sa porodicom, Centrom za socijalni rad i policijom. Kada imate dijete koje je pobjeglo od kuće i svoj postupak opravdalo otmicom, jasno je da se ono na taj način brani, jer mu je jednostavnije reći kako je oteto nego priznati da je pobjeglo. Tu se otvara polje da se ispituju motivi, koji mogu biti različiti, višestruki. Kao prvo, dijete je u nekom trenutku shvatilo da mu je van kuće bolje, iz nekog razloga. Dalje, dijete pobjegne da bi poslalo indirektnu poruku „Tu sam, ne zaboravite da postojim!“ ili „Ne mogu više ovo izdržati!“ ili „Svuda mi je bolje osim kod kuće.“.

Šta uraditi, kako postupati?
Premda se ovakvom problematikom više bave stručnjaci iz oblasti socijalnog rada (socijalni radnici), i te kako postoji psihološko uporište problema. Kao što je već rečeno, o ovoj problematici treba da se brine zajednički. To je imperativ za zajedničku odgovornost. Dijete ne treba grditi, nazivati ga pogrdnim imenima ili surovo kažnjavati, već pokazati strpljenje i razumijevanje. Ono takav akt nije napravilo da bi namijerno uznemirilo roditelje ili širu zajednicu, niti da bi provociralo, već zbog poteškoća sa kojima se samo nosi. Ono treba saveznike koji će mu pomoći. Za početak, dijete treba uključiti u rad sa stručnim licima, te ga nadzirati i pratiti. Takođe, svaki oblik društveno poželjnih i korisnih aktivnosti je jedna od mjera; sport, vannastavne aktivnosti, kulturne aktivnosti, rekreacija. Tražiti i podsticati ono što je pozitivno u djetetu, a svako dijete ima nešto u čemu je dobro.
Sam proces rada i uspostavljanja normalnih i povoljnih porodičnih okolnosti i okruženja jeste stresan, mukotrpan i dugotrajan, ali ne i nemoguć. Izuzetno je važno permanentno raditi

Depresija u populaciji

DEPRESIJA U POPULACIJI

Gotovo  da u svakodnevnoj komunikaciji imamo priliku da čujemo „Depresivan sam“ ili „ Mislim da ću pasti u depresiju“, itd. Međutim, biti trenutno depresivnog raspoloženja se razlikuje od depresije kao oboljenja- kliničke depresije. Nažalost, suočeni smo sa činjenicom da se ova bolest, iako sve više uzima maha, često od strane okoline percipira kao uobrazilja ili razmaženost. Ipak, realnost je mnogo drugačija…
Depresija je bolest iz grupe poremećaja raspoloženja. Poremećaj raspoloženja (DISORDINES THYMICI) je grupa psihijatrijskih poremećaja, kod kojih su emocije (osjećanja) kao psihička funkcija dominantno oštećene, naročito raspoloženje.  Depresija uključuje osjećaj tuge, beznađa ili bespomoćnosti, praćen gubitkom interesa za život, smаnjenjem energije, nemogućnosti da se obavljaju poslovi koji su se prije sa lakoćom obavljali zbog nedostatka koncentracije. Depresija nije privremeni osjećaj da ste u lošem stanju zbog nekog neprijatnog događaja, nije PMS ili stres, ljenost, slabost karaktera. Izuzetno depresivni ljudi često skrivaju svoja osjećanja i nastoje da ih drugi vide kao da nemaju nikakve poteškoće.
Deseta revizija Međunarodne klasifikacije bolesti- odjeljak za psihijatriju, klasifikuje depresivne epizode prema težini kliničke slike na blage, srednje teške i teške. Za svaku od depresivnih epizoda postoji jasan dijagnostički kriterijum i to kao prisustvo određenog broja simptoma (iz grupe A i B simptoma) kroz jasno utvrđen vremenski period.

SIMPTOMI DEPRESIJE

Loše raspoloženje i manjak samopouzdanja
Osjećaj krivice
Konstantna briga i očekivanje najgoreg
Ne možete spavati ili spavate previše
Zadaci koje ste sa lakoćom obavljali sada su Vam teški (letargija)
Osjećate se beznadežno i bespomoćno
Koncentracija Vam je opala i imate problema sa donošenjem odluka
Izgubili ste interes za gotovo sve aktivnosti
Ne možete kontrolisati svoje negativne misli
Izbubili ste apetiti ili previše jedete
Neodlučnost
Smanjenje ili potpuni gubitak seksualne želje
Usporenost i razdražljivost
Potpuna ravnodušnost prema svemu
U životu ne pronalazite zadovoljstvo
Bezvrijednost življenja, suicidalne misli i ideje (u ovom slučaju hitno potražite pomoć!)

ТЈЕLESNE TEGOBE KAO MASKA DEPRESIJE
Ana, tridesetsedmogodišnja žena, u poslednjih nekoliko mjeseci ima učestale glavobolje i ubrane otkucaje srca. Glavobolje se najčešće javljaju u jutarnjim i večernjim satima. Odlučila je da potraži pomoć ljekara. Upućena je kod specijaliste i na pretrage. Bila je ubijeđena da boluje od neke teže bolesti. Nakon određenog vremenskog perioda, kada je završila sve preglede i pretrage, konstatovano je da joj je nalaz na srcu uredan, neurološki nalazi takođe, a nalazi krvi u parametrima normale.
Pacijenti sa depresijom se često žale na mnogobrojne tegobe, kao što su pospanost, palpitacije (preskakanje srca), bolovi i grčevi u stomaku, glavobolje, bolovi u leđima, vratu ili grudima, trnjenje u rukama ili nogama, kao na i mnoge druge neodređene i neprecizno definisane somatske (tjelesne) poremećaje.
Dakle, kod ovih pacijenata somatski simptomi su toliko izraženi da izbijaju u prvi plan, tako da pacijenti najčešće nisu svesni svog neraspoloženja, odnosno prave prirode svoje bolesti.
Zbog svojih tegoba, obilaze ljekare različitih specijalnosti, podvrgavaju se mnogobrojnim nepotrebnim ispitivanjima i snimanjima itd. Po mehanizmu začaranog kruga, to još više pogoršava njihovo stanje.

DRUŠTVENI SIMPTOMI DEPRESIJE

Loše postignuće na poslu ili u školi
Smanjeno učešće u društvenim aktivnostima, izbjegavanje prijatelja i poznanika
Zanemarivanje svojih interesa ili hobija
Problemi i neslaganje u porodičnom životu

Depresija se može postepeno javiti, te je zbog toga teško primijetiti da nešto nije u redu. Mnogi ljudi sa ovom bolešću nastoje da se nose sa svojim simptomima misleći da je to dio njihove ličnosti. Slabo razvijena svijest o depresiji u našoj populaciji doprinosi tome, budući da mnogi ljudi zbog neznanja neće da prihvate Vaše osjećaje. Ovo je naročito izraženo u ruralnim sredinama, gdje se taj termin rijetko ili uopšte ne koristi. Osobe sa depresijom se ponekad jave ljekaru i kažu da ih često boli glava, da imaju vrtoglavicu, da su stalno umorni te da ih nešto tišti u grudima.

Postoje neke činjenice ili statistike o depresiji:
2/3 osoba sa depresijom ne traže nužnu pomoć (ne idu kod psihologa i/ili psihijatra)
80% ljudi sa kliničkom depresijom primjećuje poboljšanje u kvalitetu života nakon liječenja
Depresija je dva puta češća kod žena nego kod muškaraca
Šanse da ćete oboliti od depresije su veće ako imate nekog u bliskom srodstvu sa ovom dijagnozom
Preko 90% osoba koje su izvršile samoubistvo imale su neki mentalni poremećaj, među kojima je depresija na prvom mjestu- oko 60% svih suicida se odnosi na depresiju
15% depresivnih bolesnika izvrši suicid
Depresija postaje sve češća u mlađem uzrastu- djeca i adolescenti

Važno je napomenuti da su simptomi depresije kod djece i adolecentata nešto drugačiji u odnosu na simptome odraslih. Uz većinu gore  navedenih simptoma, kod mlađih bolesnika osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta, često se mogu uočiti negativne promjene i problemi u ponašanju, poteškoće u učenju i školskim vještinama, bježanje sa časova, somatske poteškoće. U principu, simptomi se nešto mijenjaju sa uzrastom djeteta- iz jedne forme prelaze u drugu, a postoji i statistički značajna razlika u simptomima kod dječaka i djevojčica. Djeca sa depresijom imaju depresivno raspoloženje uz bar dva sledećih simptoma:
Siucidalne ili morbidne misli i ideje
Poremećaj spavanja
Poremećaj apetita
Poteškoće u školi
Opsesije
Iritabilnost
Oštećena percepcija
Hipohondrijaza
Ideje krivice i bezvrijednosti

STIGMATIZACIJA I DESTIGMATIZACIJA
Osobe koje imaju dijagnozu nekog psihijatrijskog poremećaja, žive i sa stigmom koju ona sa sobom nosi i što ponekad može da predstavlja teret veći i od samog psihičkog problema. Ona se može manifestovati na lako uočljive, direktne načine – neko vas može uvrijediti ili se prema vama loše ophoditi; takođe, stigma se može manifestovati i na suptilnije načine. Ljudi često pretpostavljaju da je osoba koja ima psihijatrijski problem nepredvidiva, nestabilna ili agresivna te se u skladu sa tim i ophode prema njoj.
Prema rezultatima jedne studije, stigma ima uticaj na traženje profesionalne pomoći, osim u slučajevima kada su problemi zbog problema mentalnog zdravlja za osobu neizdrživi. Takođe, ova studija je pokazala da su ispitanici koji su patili od depresije imali veći stepen tolerancije prema drugim osobama sa problemima mentalnog zdravlja; takođe, imali su pozitivne stavove prema antidepresivima u poređenju sa ispitanicima koji nisu imali depresiju.
Neke posledice stigmatizacije su i:
Nerazumijevanje porodice, prijatelja i kolega
Diskriminacija na radnom mestu ili u školi
Verbalno ili fizičko nasilje
Nisko samopoštovanje
Dodatni problemi mentalnog zdravlja zbog poteškoća u nošenju sa svakodnevnom stigmatizacijom
Osobe sa problemima mentalnog zdravlja se često ustručavaju da potraže pomoć koja im je potrebna, u strahu od toga kako će reagovati njihova sredina

Šta se čini u borbi protiv stigmatizacije osoba sa problemima mentalnog zdravlja?
Svjetska psihijatrijska organizacija kreirala je i obezbedila sprovođenje anti-stigma programa širom svijeta. Cilj ovih programa je podizanje svijesti i znanja o različitim problemima mentalnog zdravlja, uz stalno podsticanje medija da o problemima mentalnog zdravlja izveštavaju na blaži i pozitivniji način, budući da je ustanovljeno da slika koju mediji stvaraju o psihijatrijskim poremećajima značajno utiče na društvene stavove.

Šta mi možemo učiniti?
Edukovati se o problemu
Edukujte vašu okolinu – pouzdane, tačne informacije o uzrocima ili manifestacijama problema mentalnog zdravlja mogu uticati na smanjivanje predrasuda
Podijelite svoja iskustva sa drugima – najbolji način da neko shvati kroz šta prolazite jeste da mu o tome pričate
Važno je obratiti se za pomoć. Vi imate pravo da budete ravnopravan, produktivan član društva i to ćete prije svega ostvariti tako što ćete se osjećati bolje. Borba protiv stigme podrazumeva i to da na vašem ličnom primeru pokažete da je moguće da i pored problema budete uspješni.

LIJEČENJE DEPRESIJE

Kada je riječ o liječenju, najčešći oblik liječenja bolesti depresije, u zavisnosti od stepena, je psihoterapija sa farmakoterapijom, biološka terapija i hospitalizacija. Psihoterapija depresivnih stanja je veoma delikatna i gotovo uvijek je treba kombinovati sa medikamentoznom terapijom (antidepresivi). U početku psihoterapije treba izbjegavati insistiranje na onim konfliktima koji su bolesnika doveli do tog stanja, kako se ne bi potencirao osjećaj krivice. Potrebno je postupno izazivati asocijacije o zdravim psihičkim potencijalima i uspješnim socijalnim relacijama kako bolesnik svoju depresiju ne bi doživio kao beznađe i bezizlazni krug patnji. Farmakoterapija se sprovodi antidepresivima.  To je grupa psihofarmaka koji primarno poboljšavaju depresivno raspoloženje, ali stimulišu i vitalne dinamizme i djeluju anksiolitički. Radi se mehanizmu biohemijskih  promjena u mozgu. Biološka terapija podrazumijeva primjenu elektrokonvulzuvne terapije. Ova metoda ima značajno mjesto u liječenju rezistentnih formi depresija.  Hospitalizacija je krajnja i neophodna metoda kada postoji rizik od samoubistva (suicidalni rizik). Tada je ona čak i obavezna i etički opravdana.

Ukoliko osjetite bilo koji od navedenih simptoma kroz duži vremenski period, obavezno se javite Vašem ljekaru.

Depresija u populaciji

DEPRESIJA U POPULACIJI

Gotovo  da u svakodnevnoj komunikaciji imamo priliku da čujemo „Depresivan sam“ ili „ Mislim da ću pasti u depresiju“, itd. Međutim, biti trenutno depresivnog raspoloženja se razlikuje od depresije kao oboljenja- kliničke depresije. Nažalost, suočeni smo sa činjenicom da se ova bolest, iako sve više uzima maha, često od strane okoline percipira kao uobrazilja ili razmaženost. Ipak, realnost je mnogo drugačija…
Depresija je bolest iz grupe poremećaja raspoloženja. Poremećaj raspoloženja (DISORDINES THYMICI) je grupa psihijatrijskih poremećaja, kod kojih su emocije (osjećanja) kao psihička funkcija dominantno oštećene, naročito raspoloženje.  Depresija uključuje osjećaj tuge, beznađa ili bespomoćnosti, praćen gubitkom interesa za život, smаnjenjem energije, nemogućnosti da se obavljaju poslovi koji su se prije sa lakoćom obavljali zbog nedostatka koncentracije. Depresija nije privremeni osjećaj da ste u lošem stanju zbog nekog neprijatnog događaja, nije PMS ili stres, ljenost, slabost karaktera. Izuzetno depresivni ljudi često skrivaju svoja osjećanja i nastoje da ih drugi vide kao da nemaju nikakve poteškoće.
Deseta revizija Međunarodne klasifikacije bolesti- odjeljak za psihijatriju, klasifikuje depresivne epizode prema težini kliničke slike na blage, srednje teške i teške. Za svaku od depresivnih epizoda postoji jasan dijagnostički kriterijum i to kao prisustvo određenog broja simptoma (iz grupe A i B simptoma) kroz jasno utvrđen vremenski period.

SIMPTOMI DEPRESIJE

Loše raspoloženje i manjak samopouzdanja
Osjećaj krivice
Konstantna briga i očekivanje najgoreg
Ne možete spavati ili spavate previše
Zadaci koje ste sa lakoćom obavljali sada su Vam teški (letargija)
Osjećate se beznadežno i bespomoćno
Koncentracija Vam je opala i imate problema sa donošenjem odluka
Izgubili ste interes za gotovo sve aktivnosti
Ne možete kontrolisati svoje negativne misli
Izbubili ste apetiti ili previše jedete
Neodlučnost
Smanjenje ili potpuni gubitak seksualne želje
Usporenost i razdražljivost
Potpuna ravnodušnost prema svemu
U životu ne pronalazite zadovoljstvo
Bezvrijednost življenja, suicidalne misli i ideje (u ovom slučaju hitno potražite pomoć!)

ТЈЕLESNE TEGOBE KAO MASKA DEPRESIJE
Ana, tridesetsedmogodišnja žena, u poslednjih nekoliko mjeseci ima učestale glavobolje i ubrane otkucaje srca. Glavobolje se najčešće javljaju u jutarnjim i večernjim satima. Odlučila je da potraži pomoć ljekara. Upućena je kod specijaliste i na pretrage. Bila je ubijeđena da boluje od neke teže bolesti. Nakon određenog vremenskog perioda, kada je završila sve preglede i pretrage, konstatovano je da joj je nalaz na srcu uredan, neurološki nalazi takođe, a nalazi krvi u parametrima normale.
Pacijenti sa depresijom se često žale na mnogobrojne tegobe, kao što su pospanost, palpitacije (preskakanje srca), bolovi i grčevi u stomaku, glavobolje, bolovi u leđima, vratu ili grudima, trnjenje u rukama ili nogama, kao na i mnoge druge neodređene i neprecizno definisane somatske (tjelesne) poremećaje.
Dakle, kod ovih pacijenata somatski simptomi su toliko izraženi da izbijaju u prvi plan, tako da pacijenti najčešće nisu svesni svog neraspoloženja, odnosno prave prirode svoje bolesti.
Zbog svojih tegoba, obilaze ljekare različitih specijalnosti, podvrgavaju se mnogobrojnim nepotrebnim ispitivanjima i snimanjima itd. Po mehanizmu začaranog kruga, to još više pogoršava njihovo stanje.

DRUŠTVENI SIMPTOMI DEPRESIJE

Loše postignuće na poslu ili u školi
Smanjeno učešće u društvenim aktivnostima, izbjegavanje prijatelja i poznanika
Zanemarivanje svojih interesa ili hobija
Problemi i neslaganje u porodičnom životu

Depresija se može postepeno javiti, te je zbog toga teško primijetiti da nešto nije u redu. Mnogi ljudi sa ovom bolešću nastoje da se nose sa svojim simptomima misleći da je to dio njihove ličnosti. Slabo razvijena svijest o depresiji u našoj populaciji doprinosi tome, budući da mnogi ljudi zbog neznanja neće da prihvate Vaše osjećaje. Ovo je naročito izraženo u ruralnim sredinama, gdje se taj termin rijetko ili uopšte ne koristi. Osobe sa depresijom se ponekad jave ljekaru i kažu da ih često boli glava, da imaju vrtoglavicu, da su stalno umorni te da ih nešto tišti u grudima.

Postoje neke činjenice ili statistike o depresiji:
2/3 osoba sa depresijom ne traže nužnu pomoć (ne idu kod psihologa i/ili psihijatra)
80% ljudi sa kliničkom depresijom primjećuje poboljšanje u kvalitetu života nakon liječenja
Depresija je dva puta češća kod žena nego kod muškaraca
Šanse da ćete oboliti od depresije su veće ako imate nekog u bliskom srodstvu sa ovom dijagnozom
Preko 90% osoba koje su izvršile samoubistvo imale su neki mentalni poremećaj, među kojima je depresija na prvom mjestu- oko 60% svih suicida se odnosi na depresiju
15% depresivnih bolesnika izvrši suicid
Depresija postaje sve češća u mlađem uzrastu- djeca i adolescenti

Važno je napomenuti da su simptomi depresije kod djece i adolecentata nešto drugačiji u odnosu na simptome odraslih. Uz većinu gore  navedenih simptoma, kod mlađih bolesnika osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta, često se mogu uočiti negativne promjene i problemi u ponašanju, poteškoće u učenju i školskim vještinama, bježanje sa časova, somatske poteškoće. U principu, simptomi se nešto mijenjaju sa uzrastom djeteta- iz jedne forme prelaze u drugu, a postoji i statistički značajna razlika u simptomima kod dječaka i djevojčica. Djeca sa depresijom imaju depresivno raspoloženje uz bar dva sledećih simptoma:
Siucidalne ili morbidne misli i ideje
Poremećaj spavanja
Poremećaj apetita
Poteškoće u školi
Opsesije
Iritabilnost
Oštećena percepcija
Hipohondrijaza
Ideje krivice i bezvrijednosti

STIGMATIZACIJA I DESTIGMATIZACIJA
Osobe koje imaju dijagnozu nekog psihijatrijskog poremećaja, žive i sa stigmom koju ona sa sobom nosi i što ponekad može da predstavlja teret veći i od samog psihičkog problema. Ona se može manifestovati na lako uočljive, direktne načine – neko vas može uvrijediti ili se prema vama loše ophoditi; takođe, stigma se može manifestovati i na suptilnije načine. Ljudi često pretpostavljaju da je osoba koja ima psihijatrijski problem nepredvidiva, nestabilna ili agresivna te se u skladu sa tim i ophode prema njoj.
Prema rezultatima jedne studije, stigma ima uticaj na traženje profesionalne pomoći, osim u slučajevima kada su problemi zbog problema mentalnog zdravlja za osobu neizdrživi. Takođe, ova studija je pokazala da su ispitanici koji su patili od depresije imali veći stepen tolerancije prema drugim osobama sa problemima mentalnog zdravlja; takođe, imali su pozitivne stavove prema antidepresivima u poređenju sa ispitanicima koji nisu imali depresiju.
Neke posledice stigmatizacije su i:
Nerazumijevanje porodice, prijatelja i kolega
Diskriminacija na radnom mestu ili u školi
Verbalno ili fizičko nasilje
Nisko samopoštovanje
Dodatni problemi mentalnog zdravlja zbog poteškoća u nošenju sa svakodnevnom stigmatizacijom
Osobe sa problemima mentalnog zdravlja se često ustručavaju da potraže pomoć koja im je potrebna, u strahu od toga kako će reagovati njihova sredina

Šta se čini u borbi protiv stigmatizacije osoba sa problemima mentalnog zdravlja?
Svjetska psihijatrijska organizacija kreirala je i obezbedila sprovođenje anti-stigma programa širom svijeta. Cilj ovih programa je podizanje svijesti i znanja o različitim problemima mentalnog zdravlja, uz stalno podsticanje medija da o problemima mentalnog zdravlja izveštavaju na blaži i pozitivniji način, budući da je ustanovljeno da slika koju mediji stvaraju o psihijatrijskim poremećajima značajno utiče na društvene stavove.

Šta mi možemo učiniti?
Edukovati se o problemu
Edukujte vašu okolinu – pouzdane, tačne informacije o uzrocima ili manifestacijama problema mentalnog zdravlja mogu uticati na smanjivanje predrasuda
Podijelite svoja iskustva sa drugima – najbolji način da neko shvati kroz šta prolazite jeste da mu o tome pričate
Važno je obratiti se za pomoć. Vi imate pravo da budete ravnopravan, produktivan član društva i to ćete prije svega ostvariti tako što ćete se osjećati bolje. Borba protiv stigme podrazumeva i to da na vašem ličnom primeru pokažete da je moguće da i pored problema budete uspješni.

LIJEČENJE DEPRESIJE

Kada je riječ o liječenju, najčešći oblik liječenja bolesti depresije, u zavisnosti od stepena, je psihoterapija sa farmakoterapijom, biološka terapija i hospitalizacija. Psihoterapija depresivnih stanja je veoma delikatna i gotovo uvijek je treba kombinovati sa medikamentoznom terapijom (antidepresivi). U početku psihoterapije treba izbjegavati insistiranje na onim konfliktima koji su bolesnika doveli do tog stanja, kako se ne bi potencirao osjećaj krivice. Potrebno je postupno izazivati asocijacije o zdravim psihičkim potencijalima i uspješnim socijalnim relacijama kako bolesnik svoju depresiju ne bi doživio kao beznađe i bezizlazni krug patnji. Farmakoterapija se sprovodi antidepresivima.  To je grupa psihofarmaka koji primarno poboljšavaju depresivno raspoloženje, ali stimulišu i vitalne dinamizme i djeluju anksiolitički. Radi se mehanizmu biohemijskih  promjena u mozgu. Biološka terapija podrazumijeva primjenu elektrokonvulzuvne terapije. Ova metoda ima značajno mjesto u liječenju rezistentnih formi depresija.  Hospitalizacija je krajnja i neophodna metoda kada postoji rizik od samoubistva (suicidalni rizik). Tada je ona čak i obavezna i etički opravdana.

Ukoliko osjetite bilo koji od navedenih simptoma kroz duži vremenski period, obavezno se javite Vašem ljekaru.