Zagađivač ljudske psihe: Projekcija kao mehanizam odbrane

Gospodin B. je bio mlađi čovjek, debeo, sa mnogo ožiljaka po licu. Po zanimanju je bio filolog i radio je u jednoj agenciji. Reklo bi se da je bio prilično nezavidnog fizočkog izgleda (cak i ako isti posmatramo kao vrlo relativnu kategoriju), međutim, interesantno je sa koliko je smjelosti komentarisao nečiji izgled, pa tako redom: "On? On je nikakav, glup, ćopav, ružan. O, da, to je ona gadna djevojka, sa ogromnim nosom, dugo ništa ružnije nisam vidio."
Dragi moji, ja vam predstavljam uvod u onaj mehanizam Ego odbrane, koji je jedan od najvećih zagađivača ljudske  psihe i društva- projekciju. Sama po sebi projekcija predstavlja pripisivanje sopstvenih loših osobina drugim ljudima. Odnosno, osoba koja se njom služi u cilju očuvanja vlastitog ega sklona je da vlastite nedostatke pripisuje drugima, kako bi sebe zaštitila od svjesnosti o istim. Rezultat je dobitak na sopstenom značenju uz potiskivanje svih mana koje ta osoba ima. U tom slučaju, ona iz svijesti isključuje vlastite nedostatke i prebacuje na druge. A u slučaju gospodina B. on svoj ego umiruje i vlastite nedostatke prekriva kroz komentarisanje svega lošeg na drugima, uočavanje mana i fizičkih nedostataka.

Zašto je projekcija tako loša?
Mada mnogi mehanizmi odbrane imaju svoje pozitivne strane, ovaj nema ni jednu socijalno poželjnu stranu. Naprotiv, kada se društveno ukorijeni umije da bude jako poguban. Takođe, osoba koja se služi projekcijom nikada nije u stanju da prihvati vlastite  loše strane (zaboga, svi ih imamo) već podmuklo reflektuje na druge. Budući da nije u stanju da prihvati i realno sagleda svoje mane, bar one na koje može da utiče, osoba nije u stanju ni da se racionalno promijeni, nije u stanju progresa. Njen jedini progres je lični dobitak kada uspijte druge omalovažiti. Svi psihički mučitelji, odnosno osobe koje vrše psihičko ili emocionalno nasilje nad drugima, u svojoj "kolekciji" imaju i projekciju. Jer, tobože, kako bi opstali na ovom svijetu?! Takođe, ljudi koji imaju tendenciju da za svoje loše postupke i gotovo sve loše što je vezano za njih, okrivljuju druge (svi drugi krivi, ja nikad!) koriste projekciju. To znači da će vlastiti ego umiriti i psihički se rasteretiti ukoliko uzrok nekog neuspjeha ili bilo čega što je loše prebace na drugog nego da, logično, racionalno sagledaju situaciju, prihvate odgovornost i koriguju što ne valja. Je li vam poznata izjava "Ženo, nisi ga vaspitala!"? Da, klasika, muž koji gunđa ženi kako nije vaspitala dijete, kako je sve loše kod djeteta zbog toga što ga je ona tako naučila. Naravno, njemu se lakše nositi prebacivanjem krivice (mada je krivca često i suludo tražiti), nego preuzeti odgovornost i nastojati da se popravi i koriguje što može.

Kako projekcija prima društvene razmjere?
Onog momenta kada pojedinac uvidi da je njegovo ponašanje na neki način nagrađeno (umiruje mu vlastiti ego, lišava napetosti) i još ako je potkrijepljeno (nailazi na odobravanje okoline) takvo ponašanje se počinje plasirati kao socijalno korisno- Dobro nam je dok nismo odgovorni ni za šta. To je jedna od poruka koju projekcija šalje, ona vas moćno rastereti unutrašnje napetosti, ali ceh plaća neko drugi. Zato je ista zagađivač psihe i društva. I tako,na primjer,  imate pojedinca ili grupu koji imaju uglavnom unutrašnje konflikte i tenzije zbog nekog vlastitog nedostatka, te im postaje daleko lakše prebroditi kada nađu žrtvu na koju će usmjeriti. Tako nastaju dežurni cinkaroši, lažovi, manipulatori, ismijavači, a pojedinac ili manja grupa trpi i poklekne pred istim.

Kako im pomoći?
Uglavnom kod tih osoba u pozadini leži neka vrsta traume ili unutrašnjeg neriješenog konflikta- nisu nikada bili dovoljno dobri, ismijavani su zbog izgleda, brutalno kažnjavani, uskraćena im neka vrsta pažnje itd. Prije svega, ukoliko prepoznate takvog pojedinca, sa obrascem ponašanja sličnim gore opisanim, vrlo važno je ne potkrepljivati i ne odobravati takvo ponašanje. Ako je to, npr. pojedinac koji komentariše tuđi izgled u negativnom kontekstu, ne uključivati se u raspravu, ne ismijavati žrtvu i argumentovati kako, na primjer, niko nije savršen i da izgled ne čini čovjeka. Otvoreno razgovarati sa osobom, ukazati joj prije svega na dobre strane (Zapamtite, njima je jako stalo da znaju da su uspješni, vrijedni pažnje!), na sve pozitivno, i na kraju otvoreno obrazložiti u čemu griješi i zašto je takvo ponašanje loše i za nju i za društvo. Ali, šta ako ništa ne polazi za rukom? Sjetite se da se takvi ljudi teško mijenjaju upravo iz razloga što ne žele/ne mogu jasno sagledati sebe i vlastite mane, ne žele ih upustiti u svijest. Svako od nas ponekad upražnjava projekciju, ali postoji razlika između tog ponekad i momenta kada ona primi patološke razmjere. Upravo je ta svjesnost i samospoznaja kočnica daljeg progresa, jer onog momenta kada smo svjesni sebe, kada se prihvatimo kakvi jesmo i kada budemo nastojali mijenjati ono što možemo, uz istovremeno uvažavanje drugog, nastaje sterilna podloga za projekciju.

Da li su psiholozi čitači misli (i zašto nisu)?

Još od prvog susreta sa psihologom mnogi imaju uvjerenje da je to neko natprirodno biće, koje je u stanju da za samo nekoliko minuta prostudira vaš um, pročita iliti "skenira" vam misli i za tili čas, kao čarobnim štapićem, riješi sve probleme koje imate. Divno, zvuči, a vjerujete, voljeli bismo kreirati jednog takvog psihologa. ☺
Dakle, kao što rekoh, jedan od najčešćih i duboko ukorijenjenih mitova za psihologe (pored onog da je to "stručnjak za lude") je da su oni ljudi koji, čim vas pogledaju, znaju o čemu razmišljate. Pa tako se mnogi ne usuđuju posjetiti psihologa, iako imaju opravdan razlog i želju za time, plašeći se da će im na licu mjesta pročitati misli ili možda otkriti mračnu stranu. Ovo ne da nije tačno, već nema nikakvu zdravorazumsku niti naučnu utemeljenost.

Šta, onda, psiholozi mogu?
Psiholog nije prorok niti praktikuje bilo kakve neutemeljene i empirijski neprovjerene metode u svom radu. Dakle, bez vas kao osobe, kao klijenta, psiholog ne postoji i NE MOŽE djelati. Psiholog može samo na osnovu bihejviorističkih znakova (odnosno ponašanja) nešto zaključiti o vama, ali čak i u tim uslovima on nije kadar da zna o čemu razmišljate. Zamislite sledeću situaciju: Došli ste kod psihologa i sjedate na stolicu i samo ćutite i gledate. Zar mislite da postoji i jedna naučna disciplina koja bi mogla odgonetnuti o čemu u takvim okolnostima mislite, koja bi vas mogla "dekodirati"? Naravno da ne postoji.

Otkud nam taj mit, koje je njegovo uporište?
Buduću da je psiholog neko ko se bavi proučavanjem ljudskog ponašanja i osobina, logično, ti ljudi se intenzivnije bave psihom drugih nego neki drugi stručnjaci. Recimo, psiholozi se mnogo bave opservacijom (posmatranjem) kao naučno utemeljenom metodom u psihologiji. Međutim, čak i sama opservacija zahtijeva posebne i kontrolisane uslove, zahtijeva kriterijume po kojima nešto posmatramo i, naravno, temelji se na postavkama bihejviorizma- posmatramo ono što je spolja vidljivo (ponašanje pojedinca, grupe) i ono što je vezano uz to ponašanje. To nikako ne znači da mi možemo posmatrati nečiji um i znati o čemu neko razmišlja. Takođe, psiholozi kao i svi stručnjaci mogu imati neku vrstu profesionalne deformacije, što znači da su u stanju i svakodnevne događaje i situacije posmatrati i profesionalno tumačiti, bez da su za to angažovani. Zato se nadamo da ćete imati razumijevanja. ☺ Sjećam se, dok sam još bila student, na ulici sam srela profesoricu iz Gimnazije koja, kada je čula šta studiram, rekla: "O, pa to je bilo očekivano od tebe, ti si uvijek ćutala i sve iz ugla posmatrala."

Šta i ko jeste psiholog?
To je stručnjak kome se možete obratiti bilo da imate nekih poteškoća u svakodnevnom funkcionisanju, emotivnih, socijalnih, želju da budete bolji, ili, jednostavno vam je potreban razgovor. Sjetite se da svi ljudi imaju probleme i opustite se- niko nije lovac na vaše misli.

Kiselo grožđe i slatki limun: Racionalizacija kao sedativ za Ego

Već pri samom čitanju naslova teksta možda ste se sjetili one basne o lisici koja za grožđe koje ne može dohvatiti kaže da je kiselo. U prevodu, čim ga ne mogu imati ni ne valja.
Šta su mehanizmi odbrane Ega? Mehanizmi odbrane predstavljaju našu nasvjesnu borbu da neprijatne, tjeskobne i frustrirajuće okolnosti pretvorimo u prijatne i poželjne, koje neće uznemiravati naš Ego. Ukratko, oni su svako psihološko sredstvo kojim se osoba štiti od neprijatnih, nelagodnih osjećanja. Djeluju automatski i van naše svjesne kontrole, što znači da nismo ni svjesni da radimo to što radimo. Još je čika Frojd kao tvorac psihodinamske teorije ličnosti opisao mehanizme odbrane kao falsifikatore stvarnosti. Ja bih dodala da je to kao psihološki make-up, služe nam da nam stvarnost bude ljepša i ugodnija. Kroz njih, ličnost pokušava da sačuva samopoštovanje, razriješi tenzije i obezbijedi prihvatljivo ponašanje u svojoj sredini.
Zbog čega racionalizacija? Racionalizacija je sasvim uprošten, da ne kažem primitivan, mehanizam odbrane. Djeluje brzo i omogućava sigurnu zaštitu od napetih i nelagodnih stanja psihe. To je, bar na osnovu mog skromnog zapažanja, najčešće korišten mehanizam odbrane, lako primjenljiv i široko rasprostranjen u društvu, bez pretjerivanja- svakodnevan. Ako ste se slučajno zadesili na nekoj kafi gdje se vodi polemika o nečijem životu (naravno, bez da je pominjana osoba prisutna) zasigurno ćete "naletjeti" na silne racionalizacije. Da kratko definišem, racionalizacija je traženje logičkog opravdanja za sopstveni uspjeh ili neuspjeh. Stoga, "kiselo grožđe" predstavlja pokušaj da se umanji značaj nedostignutog uspjeha i pred sobom i drugima opravda neuspjeh. Čist prinjer za ovaj fenomen imamo u svakodnevnom životu, u širokom sprektru situacija- učenik koji ne uspijeva da upiše željenu školu govori kako mu ta škola ne bi pružila potrebna znanja, trgovac koji ne kupivši željenu robu govori kako je ista lošeg kvaliteta, momak koji ne uspijeva da izađe sa djevojkom koja mu se sviđa govori kako ona ipak nije dovoljno dobra, kako bi mu sa njom bilo loše itd. Stoga, racionalizacija djeluje umirujuće na naš ego, tu je da izgladi, popravi situaciju, kao neki moćni sedativ, za čas nas umiri. Druga varijanta iste- "slatki limun" predstavlja veličanje malog uspjeha i njegovo predstavljanje u "velikom svjetlu". Svaki prvobitno nedostignut uspjeh biva zamijenjen lakše ostvarenim, manjim uspjehom i u svijesti pojedinca predstavljen kao idealan, grandiozan. Otuda dolazi obrazloženje zašto neko ko se, na primjer, ne uspijeva zaposliti na željenom radnom mjestu sa oduševljenjem priča o onome na kojem je uspio. Naravno, većina nas će povjerovati da je tako.
Da li je korištenje racionalizacije uvijek loše? Naravno da ne. Čovjek je svjesno biće, biće koga pored nagona pokreću i različiti motivi. Ljudska psiha bi "izgorila" kada ne bi bilo ovog spasonosnog šminkera, racionalizacije, koja ima za cilj da negativni impulsi usled osujećenja neke potrebe ne dopru u svijest (bar ne potpuno). U nekim situacijama, kada su naša očekivanja i potrebe inkongruentne iliti nepodudarne sa zahtjevima iz sredine, racionalizovanje neuspjeha igra ključnu ulogu, jer u suprotnom, vrata u neuroze biće širom otvorena. Međutim, ako se ovaj mehanizam odbrane suviše i u banalnim okolnostima koristi, postoji opasnost od zatvaranja u rutinu, u "začaran krug".
Stoga, racionalno koristite racionalizaciju. ☺