Pri samom pominjanju riječi "nasilje", gotovo svakome od nas slijedi i mentalna slika ili reprezentacija samog pojma- nešto strašno, uznemirujuće, protiv naše volje... Međutim, nasilje ne podrazumijeva samo primjenu fizičke sile nad žrtvom. Dakako, ni taj gnusni oblik nije zanemarljiv, nažalost, i dalje je rasprostranjen, ali je žrtva više zaštićena ukoliko se poduzmu odgovarajuće i blagovremene mjere. I dok je fizičko nasilje upečatljivo, brže se prepoznaje i, donekle, lakše sankcioniše, psihičko nasilje često ostaje latentno. Da se podsjetimo, psihičko nasilje je oblik nasilja gdje žrtva trpi bilo kakav vid psihičkog uznemiravanja od strane počinioca, ili grupe njih. Tu spada svako vrijeđanje, ismijavanje, nazivanje pogrdnim imenima, izopštavanje iz grupe (društva), obezvređivanje... Ovaj oblik nasilja je tvrdokoran, često težak za žrtvu, okolina ga teško prepoznaje, stoga žrtva dugo trpi, uglavnom eskalira posledicama. Prisutan je u svakom obliku ljudske interakcije- u školma, grupama, partnerskim odnosima, porodici, domovima, internatima.
Prag tolerancije
Nisu svi ljudi isti. Mete su obično osobe sa specifičnom psihološkom konstitucijom, koje se u nečemu razlikuju od ostalih, bio to izgled ili pojedine navike, zatim, određeno opredjeljenje (nacionalno, vjersko, seksualno, političko). Kada pomenuh specifičnu psihološku konstituciju, prije svega to se odnosi na introverte, osobe koje su povučene, stidljive, koje se teže snalaze u interpersonalnim odnosima, osobe koje imaju predispoziciju da obole ili već pate od neke mentalne bolesti (najčešće depresija ili anksiozni poremećaji), koje imaju nisko samopouzdanje, itd. Takve osobe su uvijek "lak plijen" za potencijalne vršioce nasilja i nerijtko postaju žrtve. Ishodi mogu biti dalje produbljivanje problema sa kojima se već nose, do onih kobnih- samoubistvo. Zapravo, svako od nas, pa kakav god da je, je potencijalna žrtva nasilja. Nije problem u žrtvi i njenom pragu tolerancije, problem je u vršiocima nasilja. Žrtve su samo posledica, a preblemi vršioca, tačnije, dispozicija da pojedinac postane nasilnik, uzrok. Nasilnik će "tražiti" žrtvu sve do onog momenta dok ne pronađe osobu sa gore pomenutim ili nekim od pomenutih obilježja, tačnije, nasilnik ima "potrebu" da vrši nasilje, a ta potreba je patološka.
Ko je zakazao?
Počeću od obrazovnih ustanova, gdje se taj oblik nasilja i te kako vrši nad pojedincima. Uzmite razred kao primjer jedne velike grupe. Imate pojedinca ili manju grupu (koju obično karakteriše neko zajedničko obilježje) i imate pojedinca nasilnika ili grupu nasilnika (koja se obično koncentriše oko pojedinca nasilnika). Svaki dan žrtva trpi od "banalnog" nazivanja pogrdnim nadimkom, do sistematskog progona i ismijavanja. Čim osoba ili grupa njih pati, trpi, u tom momentu imate vršenje nasilja. Dalje, imate relaciju ili dijadu odnosa poput bračne zajednice. Svaki dan supruga trpi kritike, omalovažavanje, atak na integritet. Ono što se desi, nažalost, ostaje u ta četiri zida. Problem traje, ukoliko dugo traje, eskalira određenim ishodom. Svi ćute. Ćuti se iz mnogih razloga- ako ćuti žrtva, ostali će još više da ćute i problem će trajati. A ćuti se zbog raznih društvenih stigmi- patrijarhalnog odgoja, straha od neuspjeha, straha od daljeg produbljivanja istog problema, socijalnog ili ekonomskog položaja. Žrtve trpe, nasilnici se gomilaju i uzimaju maha.
Odraz slabosti
Pitate se zašto imamo nasilnike? Na koji način se boriti protiv njih? Odgovor svakako nije da im uzvratite istom mjerom. Sve počinje, uglavnom, mada ne i nužno, u razdoblju djetinjstva. Ukoliko je dijete doživjelo neku traumu, bilo žrtva nekog oblika nasilja, ukoliko je bilo zanemarivanja od strane roditelja ili staratelja, ili su roditelji imali često visoke zahtjeve prema njemu, ili su mu, opet, suviše udovoljavali, sve navedeno stvara podlogu na temelju koje osoba postaje vršioc nasilja. Dalje, u preadolescentnom i adolescentnom razdoblju neriješeni unutrašnji konflikti ili konflikti pojedinca sa nadređenim (roditelji, prosvjetni radnici, sredina) takođe stvaraju podlogu na kojoj nastaje nasilnik. Kao što sam pomenula, radi se o patološkoj potrebi da se unutrašnji nedostaci i slabosti kompenzuju ili nadomjeste na vrlo surov način- nasilnik nađe podobnu žrtvu i "proces" počinje. On na taj način sopstveni ego dovodi u ravnotežu, zadovoljava svoju potrebu kroz sekundarnu dobit, dok žrtva nasilja trpi posledice. Dakle, nasilje, uprošteno rečeno, nije ništa drugo do odraz slabosti pojedinca koji ga vrši, jer pojedinac prazninu sopatvenog ega popunjava kidanjem parčadi tuđeg ega. U tome je patologija iste potrebe- oni su srećni kada su drugi nesrećni.
Prevencija, prije svega
Jasno je kao dan, nasilje (svako,pa i psihološko) je devijantna društvena pojava. Desi se ishod, obično koban i svi se odjednom hvataju za glavu, svi od jednom postajemo borci za pravdu. Kao i obično, euforija nas brzo prođe, svakog čuda tri dana dosta i sve se, nažalost, opet vraća po starom. Nije rješenje ni da odjeljenske starješine izigravaju policajce, kako bi sankcionisali izvršioce, nije rješenje ni da uzvraćamo istom ili gorom mjerom. To ne rješava problem, to ne otklanja uzrok. Nasilnik komunicira na način na koji je navikao rješavati probleme. Jedini način u borbi protiv ove zle pojave je prevencija, proces koji je jako spor i zahtjevan. Upravo je danas čitav arsenal tekstova o roditeljstvu, odgoju i vaspitanju djece. Sve počinje, gotovo uvijek, u ranom uzrastu. Prevencija podrazumijva i edukaciju. Ukoliko smo edukovani o tome šta je to nasilje i kako se ispoljava, kako nastaje, bićemo spremniji da uložimo dio napora u njegovoj prevenciji- ovdje i sada. Svako je odgovoran za svoj domen. Ustvari, čitava studija se može posvetiti ovom dijelu, samoj prevenciji nasilja. Zbog toga je važno da svi, na svim nivoima, učestvujemo u istoj. Danas roditelj koji će se truditi da pravilno odgaja dijete, sutra ti ili ja koji ćemo promovisati sve vidove društveno poželjnog djelovanja ili ponašanja, prvo na ličnom primjeru. Zašto je važno djelovti odmah i sada? Ukoliko i vi uočite kod vas ili kod vama bliske osobe određene teškoće u ponašanju i življenju, posjetite stručno lice. Upravo su društvene stigme, od kojih je veoma česta "Sramota je posjetiti psihologa ili psihijatra!" glavna kočnica na putu rješavanja ovog problema.
Danas postoje i priručnici za borbu protiv nasilja. Nabavite jedan za sebe. I zapamtite, psihičko nasilje je svuda oko vas, potrudite se da stvari imenujete pravim imenom i da se protiv onih loših borite na adekvatan način. Vrijeme se ne vraća, posledice mogu biti kobne.
