Istoriju su obilježila umjetnička stvaranja. Kroz različite umjetničke pravce, sa svojim epohalnim karakteristikama, obilježjima, stvarana su velika umjetnička djela, od muzike, glume, do knjizevnosti, slikarstva... Ipak, u ovom tekstu akcenat nije na veličini nekog umjetničkog djela, već na samoj prirodi umjetnika, mentalnom sklopu i potrebi za stvaranjem, za jedinstvenim umjetničkim izrazom.
Neshvatljivi u očima mase
Ovdje nije težnja da se ta "masa" uvrsti u one koji ne znaju, već prvenstveno da se da naglasak da umjetnici imaju posebno razvijeno kreativno mišljenje, percepciju, te mentalne reprezentacije određenih stvari. Dakle, jedan specifičan kognitivni sklop. To ih odvaja od većine. Ipak, zašto se dešava da ih većina vidi kao potpuno drugačije, kao "ludake", nesrećnike, ljude koji sami sebi "zagorčaju" život i biraju teži put? I dok neko stvara u komercijalne svrhe (što sigurno ne predstavlja djelo, ne umjetnost), drugi stvara iz lične pobude, motiva. U tome je ogromna razlika. Osoba koja stvara iz ličnog motiva, u svojim djelima ostavlja jednu vrstu psiho-obrisa, ostavlja dio sebe, projektujući mnoge psihičke osobine, frustracije, lijepo i ružno u to djelo. Budući da ih karakteriše razvijeno kreativno i divergentno mišljenje, oni kao takvi njeguju imidž vječitih buntovnika, koji vazda teže promjeni, kako sebe tako i svijeta oko sebe, te im životi nisu ni malo uprošćeni. Uz sve navedeno, preziru površnost, uskoumnost i konformizam. Ne zaboravimo da su mnogi književnici koristili satiru da na neobičan način u svojim djelima iskažu, iskarikiraju sve ono što je u pojedincu i društvu loše, devijantno. Da ne pretjeram ako kažem da se ni jedan umjetnik ne plaši iskrenosti, da otvoreno govori o ličnim motivima za stvaranjem, da sebe u svom djelu ogoli, da se do kraja daje. U međuvremenu, prosječan čovjek sve ono što ga frustrira vješto maskira, služeći se raznim mehanizmima odbrane. Umjetnik u tome vidi izvor inspiracije, saživi se sa svim oko njega, te isto preživljava u svojim djelima.
Gdje imamo primjere da su njihova djela njihov život?
Naravno, ne mogu se upustiti u iscrpnu analizu, niti mi je u struci kritika umjetničkih djela, ali mogu povući paralelu između nekih poznatih stvaraoca, njihovih djela i života sa svim onim pozitivnim i negativnim. Poznata meksička slikarka Magdalena Karmen Frida Kalo i Kalderon imala je potrebu da slila autoportrete, kao i djela čija su tematika bili patnja, stradanje i bol. Salvador Dali, kao jedan od pripadnika umjetničkom pravcu pod nazivom nadrealizam, slikao je često ono što je dio nesvjesnog, dio snova, ostavljajuci trag sebe kao jedinstvene ličnosti, njegujući sopstvenu posebnost i individualnost. Edvard Munk u djelu "Vrisak" simbolički predstavlja stanje u društvu,kroz sablasnu, nejasnu figuru, okruženu crvenim nebom koje simboliše patnju. Vrsni glumci često dobijaju da igraju uloge ličnosti sličnih njihovoj, što predstavlja nesumnjivu sposobnost da se kroz neku vrstu psihodrame lično izraze. Jedan od velikana ruske književnosti, Lav Nikolajevič Tolstoj najbolje opisuje sebe, projektujući se u lik Konstantina Dmitroviča Ljevina.
Šta kažu psihoanalitičari?
Poseban doprinos tumačenju psihologije umjetnika, poriva za stvaranjem, dali su Sigmund Frojd i Karl Gustav Jung. Frojd je smatrao da je potreba za umjetničkim izrazom u osnovi neurotske prirode. On je smatrao da je umjetnik, u stvari, neurotik koji se, putem kreativnih impulsa, bori sa sopstvenim psihičkim pritiscima i konfliktima. Psihoanaliza uopšte smatra umjetnost projekcijom uma i misaonih procesa umjetnika. Psihoanalitičari vjeruju da se podsvjesne želje i fantazije kroz umjetnost probijaju u spoljni svijet, te da je svako umjetničko djelo direktno povezano sa podsviješću umjetnika. Ipak, Karl Gustav Jung je umjetnost vidio kao moćno sredstvo kulturnog izraza. Prema Jungovom optimističnom i konstruktivnom interpretiranju, umjetnost i ostali oblici stvaralaštva imaju moć da pristupe „kolektivnom nesvjesnom“ i donesu značajne uvide kako u stvaralačke procese tako i u elemente kulture koji se u umu i duhu čovjeka prenose kroz generacije. Umjetnost kao psihološki proces zapravo je, po Jungu, asimilacija kulturnih iskustava koja ih čini vidljivim za širu publiku.
Ipak, ovo polje je suviše kompleksno, nepristupačno i, na neki način, nezahvalno za naučno-metodološku obradu i pristup. Ono što je sigurno, a što je gore navedeno je da umjetnost i gotovo svaki umjetnički izraz imaju svoju psihološku interpretaciju, kojoj se pristupa oprezno, van unaprijed formiranih normi i uobičajenog konteksta stvaranja.
