Mini JA: Ekstenzija selfa kroz odgoj djeteta

U čovjekovoj prirodi je narcizam. Naravno, ne patološki. Volimo sebe, volimo sve što nas podsjeća na nas, sve što je povezano sa nama, sve što je, na neki način, dio nas i na kraju- svakoga ko voli nas. :-) Da, baš tako, prilično smo samoljubiva bića. Kada se osoba ostvari i u ulozi roditelja, nastaje novi momenat za naš self. Naše dijete postaje dio našeg sopstva, volimo ga neponovljivo jer je naše. Po postavkama evolucione psihologije, dobivanjem djeteta produžavamo vrstu, produžavamo soptvene gene. Mi investiramo, ulažemo u dijete, jer je ono dio nas, te na taj način indirektno ulažemo u sebe. Vjerovatno ste bili u prilici čuti izjavu "Dobro je što imaš dijete, ko će te gledati i paziti kada ostariš.". Iako za roditeljsku ljubav tvrdimo da je potpuno bezuslovna, zašto imamo primjere koji su kontradiktorni sa tim uporištem?

Ako nisam ja, neka ono bude

Vaspitanje i odgoj djece nisu samo puka priča i pravila. Mnogo toga radimo nesvjesno, što i te kako ima uticaja na formiranje ličnosti djeteta. Otkud nam toliki tekstovi, knjige, istraživanja o odgoju djece? Sigurno sa razlogom, jer biti roditelj je jedan od najizazovniji zadataka. Upravo ono što se odigra u djetinjstvu daje snažne temelje za dalji razvoj ličnosti, određuje smijernice njegovog razvoja. Kao armatura, koja predstvalja čvrtu osnovu na kojoj gradimo objekat, tako i djetinjstvo predstavlja podlogu na kojoj se formira ličnost čovjeka, sa svim psihičkim osobinama. Naravno, svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, ali onog momenta kada ono što ON misli da je najbolje ne podudara sa sa razvojnim karakteristikama djeteta, nastaje konflikt, koji će biti kamen spoticanja u daljem odgoju djeteta. Dakle, roditelj misli da je dobro da dijete rano nauči jezik, brojanje, slova, da se upiše, recimo, na časove iz nekog muzičkog instrumenta, ili na sport. Ili, kasnije, da upiše određenu školu, fakultet, da postiže rezultate iz vannastavnih aktivnosti. Obično unaprijed formiraju koncept po kojem žele da njihovo dijete postane uspješno. Onog momenta kada  poželimo da što više neostvarenih želja da nešto postignemo pretočimo u uspjeh vlastitog djeteta, na bilo kojem nivou ili polju, sigurno tapkamo tlo na kome ćemo produžiti vlastite želje, bivstvovanje i na poslijetku- sebe same. Tu je čist primjer kompenzacije ili nadoknade neostvarenih želja kroz dijete. na primjer, roditelj koji nije završio željeno obrazovanje usmjerava dijete da to uradi, da postigne što više, samo da ne bude kao on. Uprkos tome što dijete negoduje, protivi se, izražava nezadovoljstvo idejama koje mu nameće roditelj, oni ostaju u uvjerenju da je baš to najbolje za njihovo dijete, jer sticajem okolnosti, oni sami u tome nisu uspjeli. Dijete može istrajati u njihovim željama, ali vremenom se javlja negacija svim, roditeljski nametnutim, normama. Ukoliko ste ga poslali rijekom kojom nije željelo da plovi, ono će biti samo trenutno, ekstrinzički (spolja) motivisano. Svaki oblik ekstrinzičke motivacije, kada smo motivisani da nešto radimo ne zato što istinski u tome uživamo, već zbog drugih, zbog uspjeha,itd, vodi u konflikt onoga što jesmo i onoga što bismo željeli da budemo. Taj konflikt nesumljivo rađa otpor, anksioznost.

Ono je naj, naj...

Dođemo do one faze kada naše dijete postaje naša opsesija. Svaki njegov uspjeh tumačimo kao vlastiti trijumf, uzdižemo ga na pijadestal. Njegovi uspjesi, od prve izgovorene riječi, do osvojenog provog mjesta na takmičenju postaju naše novo ruho uspjeha. Sasvim je opravdano da se radujemo, da ga podržavamo, podstičemo, ohrabrujemo i razvijamo samopouzdanje, međutim, kada svaki njegov uspjeh nastojimo razglasiti poznanicima i rodbini, onima i kojih se to tiče i kojih se ne tiče, kada nam usta postanu "puna" priče o vlastitom djetetu i to sve u superlativu, postaje jasno da sve što je naše dijete doživljavamo lično, kao dio ličnog trijumfa, po analogiji- Ja sam ga rodio, to je i moj lični uspjeh. "Sine, pokaži kako ti ovo znaš, kako ti ono radiš.." je još jedan vid bombardovanja sredine sa superiornošću vlastitog djeteta. Vama je to hrana za Ego, ali u tom momentu vaše dijete postaje sredstvo, vi ga stavljate u tu poziciju. Ne vidimo razlog zašto biste to radili ako od vašeg djeteta niko ne traži da pokaže šta umije. To je još jedna vještačka situacija, u kojoj iskorištavate talenat ili znanje vlastitog djeteta da zadovoljite Ego. Ne zaboravite da vaše dijete nije nikako dio nas, da ono ima jedinstven, neponovljiv genetski kod, da je ono jedinstven entitet, ličnost.

Gdje smo bili, šta smo radili?

Vi ste najbolji roditelj kada svoje dijete podržavate, ohrabrujete i usmjeravate u pravcu koji samo bira, poštujući njegove individualne mogućnosti. Naravno, pod uslovom da je po socijalno i etički prihvatljivim normama. Ako tako ne postupate, uzalud ćete potrošiti godine truda da od njega napravite kreaturu, mini verziju sebe, jer  to nije vaše dijete, to je samo produžetak vas. Svaki vid kalupljenja i poređenja je uzaludno potrošeno vrijeme, svaki vid odgoja po unaprijed formiranoj koncepciji je nasilan način da istrajemo i ostvarimo naše želje. U tom momentu ono nije ličnost, već kopija, vještačka tvorevina vašeg Ega, konflikata, ostvarenih i neostvarenih želja.